U prostorije KLUBA došao sam oko 22.15h, a sam početak koncerta najavljivan preko Facebook stranice trebao je započeti petnaest minuta kasnije. Pohvale organizatorima i izvođačima, koji su se s milimetarskim odmacima držali satnice. Odmah u dolasku dočekao me prilično prazan klub sa svega dvadesetak ljudi, uključujući i osoblje kluba. Prostor se pomalo počeo puniti kad je na pozornicu stao Vedran Šuvak iz skupine Sleepyheads, koje nisam dosad slušao, ali po Vedranovom nastupu, vjerujem da je sve skupa još za klasu moćnije kad je bend na pozornici. Pohvaliti ću njegovu dikciju engleskog jezika. Da pjesme koje je večeras izvodio čujem na radiju, zasigurno ne bih pomislio da se radi o domaćem izvođaču. Bez obzira što je na njegovom nastupu bilo prisutno svega dvadesetak ljudi, Vedran je dao sve od sebe i dobro se zabavljao na pozornici. Nakon prve dvije, tri izvedene pjesme, shvatio je da je negdje u garderobi zagubio top listu, pa je na minutu nestao s pozornice. Frontman Sleepyheadsa sa svojom akustičnom gitarom koju svira bez trzalice, kroz četrdesetak minuta pokazao se zanimljivim, pa vjerujem i za njegove Sleepyheadse da zvuče zanimljivo. Svakako grupa na koju treba obratiti pažnju. Bio je ovo Vedranov totalno spontani nastup s puno lirike, glazbeno na granici između americane, indie glazbe, a pomalo i s blues emocijama. Klub se već fino ispunio kad je na pozornicu stupila Elizabeth Morris iz Allo Darlin s akustičnom gitarom, a pratnju na električnoj gitari pružio joj je Norvežanin Ola Innset iz grupe Making Marks. Bez obzira na prisutnost dviju gitara na pozornici, vodeći instrument ipak je bio glas Elizabeth Morris, koji kao da je zasebno dodirnuo svakog u publici. Izvodili su ponajviše pjesme Allo Darlin', čak i nekoliko novih, koje će svjetlo dana ugledati tek u drugoj polovici ove godine. Kad je u glavnoj ulozi bio Ola Innset, njegove pjesme su zvučale u stilu Paul Simona, ponajviše zbog njegovog sviranja gitare. Između pjesama, duo na pozornici se osjećao kao kod kuće. Pričali su anegdote s turneja, nasmijavali publiku, a Elizabeth je u jednom trenutku priznala da joj je sad jasno zašto su The National toliko omiljeni u Zagrebu. Pjesme Allo Darlin' su večeras ipak zvučale malo mekše nego na albumima grupe. Obzirom da su pjesme laganijeg karaktera, kao malo smireniji The Smiths, ta mekoća se ipak rijetko osjetila. Možda ponajviše u pjesmi "Dreaming", ali kad je publika preuzela pjevanje u svoje ruke, koncert je doživio vrhunac. Doživjeli smo i dva bisa, na prvom je duo izveo i obradu jedne od pjesama grupe The Wave Pictures, s kojim su i često na zajedničkoj turneji. Svi u publici joj nismo dali da ode s pozornice tek tako, pa je za sam kraj još izvela "Sweetheart" sa samostalnog EP-a Optimism. Da mi je netko početkom 2011. godine, kad sam prvi put čuo Elizabeth Morris, rekao da će samo tri godine poslije nastupiti u Zagrebu, mislio bih da bunca. Uz sve to, večeras sam mislio da će samo nekoliko osoba u publici znati ove pjesme, kao i da će klub biti poluprazan. Naravno, i tu sam se prevario. Prilično ispunjen klub, predivna atmosfera, šarmantni izvođači i vrhunsko ozvučenje učinili su ovu večer posebnom.

Velike pohvale organizatorima, Ivani Miholčić i Andriji Škari što su mi omogućili Elizabeth Morris čuti uživo, a ne samo u svoja četiri zida.

jura // 09/06/2014