Nekada su Mongoli bili divlji nomadski narod i taj image im je ostao prepoznatljiv u euroazijskom dijelu svijeta dobrih 17-18 stoljeća ubilježenih u sve udžbenike povijesti koje uče školarci i na ostalim kontinentima. Živjeli su na velikim područjima od centralne Azije sve do istočne i srednje Europe, njihovo najborbenije i najokrutnije pleme Huni osvajali su i razarali popriličan dio Europe, te tijekom 4. i 5. stoljeća prouzrokovali velike seobe naroda, a njihovo carstvo (Mongolыn Эzэnt Gүrэn) protezalo se od Tihog do Altanskog oceana, tada je bilo najveće u povijesti (jedino ga je po površini nadmašilo Britansko carstvo u vrijeme kolonijalizma 17. i 18. stoljeća), a najznačajnijeg vladara Džingis-kana su upravo i imenovali 'princ svega između dva oceana', no smrću Kublaj-kana 1294. se raspalo, a Mongoli nakon toga više nisu imali nikakvu bitnu funkciju izuzev pokušaja obnavljanja carstva Timur Lenka 'šepavog' (ili Tamerlana) koji u 13. i 14. stoljeću nije uspio osvojiti Kinu. U modernije vrijeme Mongoli su gotovo izbrisani s političko-strateške karte: još uvijek velika država (nema izlaz na more, većina teritorija su stepe i kamene pustinje, samo 1% zemljišta je obradivo), 18. je po veličini u svijetu sa samo 2 milijuna i 700 tisuća stanovnika pretrpjevši čitav niz udaraca komunizma postavši satelit bivšeg SSSR-a usvojivši čak i ćirilicu kao zvanično pismo. Kulturološki zaostala i ekonomski nerazvijena (stanovnik Mongolije prosječno zaradi dnevno 1.25 $ = 8,125 kn što je pred desetak godina bila minimalna satnica u Hrvatskoj), Mongolija se tek s vremena na vrijeme pojavila na svjetskim horizontima sjajnom komedijom "Urga" 1991. koju je snimio ruski režiser Nikita Mikhailkov (na venecijanskoj Mostri osvojio Zlatni Lav za najbolju dramu) ili hrvačem Naidangiin Tüvshinbayar i boksačem Enkhbatyn Badar-Uuganom koji su na Olimpijskim igrama u Pekingu 2008. osvojili dva olimpijska zlata, prva u povijesti države premda su im glavni sportovi luk i strijela, te jahanje i konjaništvo, sasvim opravdano u skladu s tradicijom. Mongoli su bili vješti i lukavi konjanici koji su gađali lukom i strijelom, te do današnjih dana održali običaj da dijete prije nauči jahati konja nego li prohodati.

I sad, kako se moglo desiti da bend iz ovakve zemlje osvoji USA i svijet pritom koristeći mongolski jezik, potpuno nerazumljiv Amerima i ostatku svijeta, a prije toga da baš skoro nikoga na vidiku nije bilo s 'odškrinutim vratima'? Vratimo se malčice unazad i zaboravimo komunističku prošlost. Mongolija je još u 80-im imala metal bend Hurd (još su uvijek aktivni), pa u 21.stoljeću funeral doom metal Ornaments Of Agony (već više od decenije nisu ništa novo objavili), black metalca Tortured Voice, relativno friškije death-folk metalce Apaвт, pa death Аясын Салхи, black Барон Унгерн i jedne od rijetkih koji su svoje ime pisali latinicom - Baigaliin Haranhui, a i još nekolicinu bendova i autora na koje nitko nije obraćao posebnu pažnju. Njihova glazba jest utemeljena na metal korijenima, no tradicijska sprega im jednostavno nije dozvoljavala da se otisnu dalje od onoga što i naše slične bendove i izvođače spriječava - nepremostivi jaz kako podariti svijetu istinski zanimljiv komercijalni materijal. Lako je reći da su ovi ili oni najbolji u lokalnim ili balkanskim okvirima, međutim tu treba i nešto puno više od same izvorne originalnosti, a o tome se stalno priča, još od njemačkih Kraftwerk koji su sa 20 minuta dugačkim singlom "Autobahn" 1974. na njemačkom jeziku osvojili Ameriku. A kad osvojiš Ameriku, tako se barem tvrdilo u zlatnim 70-im i 80-im, manje u 90-im, tad imaš svijet na dlanu. The Hu, nazvani američkim idiomom Huna, a ustvari riječju za čovjeka i ljudsko biće na mongolskom, prvenstveno su bazirani na tradicionalnim instrumentima - morin khuuru, inačicom naših gusli koje sviraju glavni likovi Galbadrakh Tsendbaatar 'Gala' i Enkhsaikhan Batjargal 'Enkush', te tosshuuru nalik na balalajku iliti našu šargiju sa samo 3 žice koji svira Temuulen Naranbaatar, a sva tri instrumenta su uštelana u distorziju noseći glavni zvuk koristeći specifično duboko, grleno pjevanje. Četvrti momčina Nyamjantsan Galsanjamts 'Jaka' svira tumur khun koji je najbliži našim 'pling-plong' drombuljama, najpoznatijim iz filma "Ko to tamo peva", a zna i zapuhati u tsuur, nešto vrlo slično drvenoj flauti iliti našoj običnoj pastirskoj fruli. Pitati ćemo se gdje smo mi to pogriješili jer i mi imamo jako sličnih instrumenata, pa ipak sa svojom glazbom koliko god se trudili, nismo uspjeli na velikom svjetskom planu, a imamo 'tako bogatu prošlost' s kojom nas politikanti, zavaranti, književnici, mediji i kultura obmanjuje? Ma nemamo... Sve je to kohezija različitih kulturoloških, kolonijalističkih i neokolonijalističkih utjecaja kakvih ima širom Europe (mislite li da Ameri mogu uočiti razliku između podravskog drmeša, madžarskog čardaša, poljske mazurke ili rumunjske čalgije?, ma moš' mislit...), međutim ovi Mongoli su morali poduzeti značajne preinake u stvaranju vlastitog identiteta. Tijekom komunizma rock i zapadna kultura su bili zabranjeni, tek od 1992. se država počela otvarati premda je pala u ogromnu financijsku krizu. Glazbena scena imala je lokalni boy bend Camerton, rockere Altan Urag koji su bili korišteni u Netflixovoj seriji "Marco Polo", te hip-hop Mrs. M, jedini na engleskom što se tiče izvođača koji su donekle pratili ili pokušavali udahnuti duh zapadnjačke popularne glazbe.



Sam The Hu se formirao tek 2016. u Ulaan Baataru, a uz spomenuta 4 glavna člana imaju još i nekoliko pridruženih glazbenika koji su svi odreda završili službenu obuku u Narodnom konzervatoriju za glazbu i ples gdje su upijali najrazličitiju scenu od zapadne klasične glazbe do rocka i jazza uz mnogo tradicionalne mongolske glazbe. Sve njih je okupio producent B Dashdondog (AKA Dashka) koji je godinama radio s rock i pop imenima što su imitirali zapadnjačke zvukove. Kako je htio stvoriti nešto sasvim novo, samovoljno je odabrao ekipu iz konzervatorija koja ima urođenu svijest da Mongoli poštuju pretke, svoju povijest i stariješine kao vođe plemenskih zajednica. Također je važno da su u tekstovima naglašena osjetila prirode i povezanost ljudi s njome zbog nomadskog načina života kako ne bi uništili ionako siromašan vegetativan sustav oponašajući svojim grlenim arijama zvuk vode i vjetra. Taj način pjevanja (khoomei) je jako teško naučiti: jedan vokalist može stvoriti dvije, pa čak i tri note istovremeno odvodeći zrak kroz zategnuto grlo, a takav guturalni način može podsjetiti i na growl kod metal/ hardcore pjevača. Stvorivši početnu bazu s ovakvim konceptom o nepreglednim pustopoljinama, planinama, tradicionalnim ženskim i muškim jahačima, borbenim strategijama i duhom male, ali složne plemenske zajednice impregniran slikom loše i prgave naravi heavy metala, a svakako i s nekoliko atraktivnih video spotova, te upornim turnejama po USA i Europi, zapeli su za oko Eleven Seven, etiketi metala Motley Crue, Five Finger Death Punch, Papa Roach, All That Remains, Sixx:A.M., In Flames, Apocalyptica..., a imaju i Nelly Furtado. Čelnici etikete isprva nisu bili najsigurniji u relevantni uspjeh, no privukla ih je glazba i stil za koji nisu imali nikakav adekvatan naziv da li jest to metal ili nešto sasvim drugo.



Album "The Gereg" prvotno je objavljen 13.IX 2019., no prethodno su godinu dana ranije realizirali video "Юу вэ юу вэ юу? (Yuve yuve yu)" koji se pokazao fantastičnom odskočnom daskom - već tada je imao 5-6, a do danas ima čak 52 milijuna pregleda zahvaljujući neprijeporno prvilačnom humpa-cumpa ritmu koji nije niti ska, niti disco, niti rockabilly, niti rock, a može biti sve to skupa u metal raspoloženju u vojnoj koračnici, rečemo onoj komunističkoj iz Sjeverne Koreje, ruskoj, pa i ex-Yugoslavenskoj!!! A potom i "Чонон сүлд (Wolf totem)" (pjesma vrlo bliska našim Cinkušima!) koji je sakupio 'tek' samo bijednih 35 milijuna pregleda, no pogledajmo realno: oba spota su lukava remek-djela sirovih strasti naglašavajući baš upravo ono što Americi i svijetu treba: distopijsku fikciju borbenih Mongola u novoj varijanti Mad Maxa. Mongoli više nisu samo konjanici s lukom i strijelom, te vješti, krvoločni i uporni ratnici-osvajači, oni danas svojim prerijama i pustinjama jezde na skupocjenim motorima, nisu više ogrnuti konjskim kožama, ne piju kobilje mlijeko koje europejcima razara želudac i ne žive u jurtama: danas nose kožnjake, izgledaju poput dugokosih bajkera, puni su zakovica, prstenja i nakita, piju pivo, votku i viski, te nemaju policiju jer nemaju auto-ceste i asfaltirane prometnice, barem u tom fikcijski uređenom kadru, a to je odmah bezuvjetno rezultiralo ovakvom masovnom, globalnom popularnošću 'preko noći', vrlo bliskoj onoj Adam And The Ants s početka 80-ih godina prošlog stoljeća kada je Adam sa svojim Mravima pokorio svijet na račun perfektno dotjeranog imagea viktorijanskog kicoša, gusara, indijanca, razbojnika i punk razvratnika. Nije daleko. Jednom je Andy Summers, gitarist tada najuspješnijeg new-wave benda The Police rekao da strahuje od novog albuma Adam And The Ants i da treba tempirati izlazak nove ploče kada se Adam s Mravima malo udalji s vrhova top-lista (album "Kings of the Wild Frontiers" bio je čak 10 tjedana za redom UK no.1 na razmeđi 1980/81).

Glazba The Hu je također zanimljiva, isto kao što su to bili i Adam and the Ants koji nisu bili striktni niti post-punk, niti gothic, niti new-wave, niti new-romantics, imali su surf kojeg tada nitko nije koristio, elem dio, tada poprilično potisnute rock tradicije, gitarist Marco Pirroni je prije toga drndao u Siouxsie and the Banshees i uočio da se treba pozabaviti sa surfom na komercijalnoj bazi uz takvog ljepotana i ženskog sex simbola kakav je bio Adam Ant. Odnosno, The Hu nije striktno metal, nemaju galope, topote, blastbeatove, pa niti naglašene riffove, ali imaju metal strukturu nalik na hard-rock opčinjen tribalno-plemenskim paganizmom kojeg vrsno dočaravaju jednostavnim ritmovima i tim folklornim instrumentarijem koji, kad bi bio uronjen u klasična rock glazbala, potpuno izgubio primamljivu draž iskonskog zvuka Mongolije. Uvodna "Гэрэг (The Gereg)" ima taj 'konjanički' hard-rock/metal prizvuk, a morin khuuru osim što podsjeća na gusle, može podsjetiti i na violinu, kao i u gotovo svim pjesmama što, pak djeluju akustično, onomad rečeno amplificirano od spomenutih "Чонон сүлд (Wolf totem)" i "Юу вэ юу вэ юу? (Yuve yuve yu)", preko blueserske "Их Чингис Хаан (The great Chinggis Khaan)", umjerene "Хун ээжийн домог (The legend of mother swan)" koja ubacuje u letargiju s vrlo dobrim raspoloženjem, ali ti, bokca, nema tu one prepoznatljive pentatonike što se uvijek vuče po folku Dalekog istoka, ovo su rock ritmovi kakve su i The Beatles i The Rolling Stones imali koristeći u svojim '60-fazama nadahnuće, prvenstveno Indijom, a onda su došli Japan s "Tin Drum" albumom okrenuvši new-wave i elektroniku u pentatoniku. "Шөөг шөөг (Shoog shoog)" je još jedan hit prilagođen za AC/DC fanove, a i plesnjake i đuske, "Агаар нэгэн буй (The same)" dugačkim ambijentalnim uvodom dovlači doom/ stoner tendencije, no nije doom: nema disonantnih izleta, također i "Ширэг ширэг (Shireg shireg)" je vrlo dugačak trance ambijent kao da su studirali Kraftwerk u periodu "Trance Europe Express" (pokojni Florian Schneider im s onog svijeta zasigurno skida kapu, on je takve stvari radio tokom 70-ih), a zadnja "Бүсгйн дуун (Song of women)" je izvanredno nježan komad, ako ste gledali film "Urga", opovrgava one zvrkaste fore mongolske seljačine iz jurte što je otišao u SSSR da kupi kondome, a vratio se s televizorom.



Nastavak ovog dopunjenog izdanja su gostovanja 3 znamenite osobe s metal scene - u "Чонон сүлд (Wolf totem)" na vokalu je nitko drugi do Jacoby Shaddix iz Papa Roach repajući na engleskom nalikujući na najboljeg Eminema iz faze "Lose yourself" kad se ovlaš pomislilo da će bijeli reper postati RATM, u "Юу вэ юу вэ юу? (Yuve yuve yu)" je također gostujući pjevač Matt Brandyberry iz From Ashesh To New (vjerojatno i čitav bend) i ova nova verzija je 'najmetalskija', čak su i stisci na distorziji najjači, a u "Бүсгйн дуун (Song of women)" gostuje preljepa Lzzy Hale iz Halestroma koju se može zamijeniti po faci s našom Mirelom, odnosno Remi iz Elementala.





I još sam se nečega sjetio: jako davno, u ranim 80-im godinama kratkotrajno je izlazio časopis MOL (muzički omladinski list) u kome je Davor Gobac, plavo blajhani frontmen tada posve nepoznatog benda Psihomodo Pop izjavio da mu nije jasno što svi ti muzičari s glazbene akademije rade, samo sviraju note u orkestru, a ne trude se svoje znanje uklopiti u vlastiti izraz i stvoriti nešto svoje. Bio je u pravu, voljeli ga ili ne. Majstor svojeg izučenog zanata može od hrpe otpada, ajde, recikliranog materijala napraviti vrhunsko remek djelo. A ovim Mongolima je to uspjelo lukavo se uvući u rock/metal/folk kakav nikad prije nije postojao na Planeti Zemlji. I sir Elton John je nedavno izjavio da mu se dopadaju The Hu, ali svoj neki novi album neće objaviti dok su oni zakon na youtube...

Ako još niste čuli za The Hu, obavezno provjerite, svidjeti će vam se bez obzira voljeli metal, rock ili folk, glupe narcisoidne tekstove ispunjene bahatošću i prepotencijom. Ovo je Kraftwerk metala. Jako jednostavno, privlačno i edukativno. Svaka pjesma je dramatična i dinamična od početka do kraja, osvježavajuća u ovom pretrpanom svijetu hardcore-punka, black-metala, trasha, elektronike, očekivanjima što će Kraftwerk i Metallica novog napraviti, nema više Joy Division, Gang of Four, Nirvane i Soundgarden, RATM i System of Down nešto možda smišljaju već deset godina, pa nikako da smisle, neki se pak traže po fuzijama stilova, no malo tko je toliko hrabar da otvori sasvim novo poglavlje. Ovim Mongolima je to u potpunosti uspjelo već s debijem. Kakav će tek onda biti sljedeći?

Naslovi: 1. Гэрэг (The gereg), 2. Чонон сүлд (Wolf totem), 3. Их Чингис Хаан (The great Chinggis Khaan), 4. Хун ээжийн домог (The legend of mother swan), 5. Шөөг шөөг (Shoog shoog), 6. Агаар нэгэн буй (The same), 7. Юу вэ юу вэ юу? (Yuve yuve yu), 8. Ширэг ширэг (Shireg shireg), 9. Бүсгйн дуун (Song of women), 10. Чонон сүлд (Wolf totem feat. Jacoby Shaddix of Papa Roach), 11. Юу вэ юу вэ юу? (Yuve yuve yu feat. From Ashes To New), 12. Бүсгйн дуун (Song of women feat. Lzzy Hale of Halestorm), 13. Ширэг ширэг (acoustic), 14. Юу вэ юу вэ юу? (acoustic), 15. Шөөг шөөг (acoustic)

ocjena albuma [1-10]: 8

horvi // 16/07/2020