Nakon predzadnjeg albuma iz 2012. Damned koji je sjeo kao budali nokaut, teško je bilo za povjerovati da će ova nabildana mašina, Anti Cimex, Wolfpack i ostala d-beat krema na poodmaklom stadiju ovisnosti o steroidima izdati nešto još bolje, jače, masivnije, melodičnije i snažnije. Ali upravo se to dogodilo! Ova švedska muzička institucija je početkom ovog tisućljeća dotadašnji naziv Wolfpack, saznavši kako u jednom švedskom zatvoru pod istim imenom djeluje zloglasna neonacistička skupina, zamijenila nazivom Wolfbrigade. Brigada vukova u ovih 17 godina djelovanja počastila nas je sa 6 jako kvalitetnih albumčina. Neki se bendovi s godinama smekšaju i razvodne, kod ovih je baš obrnuto! Otkad su promijenili ime i vokala, kao da su malo jače zagrizli sve to. Wolfbrigade poznaje svoje mogućnosti, svjesni su vlastitih kvaliteta te ne žele ići ispod te jedne razine profesionalnosti koju su sami sebi plasirali. Ista stvar vrijedi za studijske snimke i za nastupe uživo. Posljednja 2 albuma izdali su za poznatu diskografsku kuću Southern Lord i od tad 2 puta navratili u naše krajeve.



Album Run With The Hunted izašao je prije nešto manje od mjesec dana (točnije, krajem travnja 2017) i to je, po mojem mišljenju, njihov najbolji materijal do sad. Iako se produkcijom, a ni aranžmanom ne razlikuje mnogo od prethodnih 5 dugosvirajućih izdanja, ipak, iz svake pjesme kao da vrišti da su najnabrijaniji do sad. Nešto dublje uštimani gitare i bassovi istovremeno imaju i zadovoljavajuću oštrinu i prodornost. Nakon dubokih riffova potkovanih šamarajućim galopirajućim d-beat ritmom, gitarske melodije ulete kao zvijezda vodilja koja pokazuje put do pravog auditivnog orgazma. To je taj savršen kontrast koji rijetko tko uspjeva postići. Mala zamjerka koja zapravo to i nije jest kako im u pjesmama fali onaj neki catchy štih, odnosno jedna komponenta po kojoj bi slušatelju koji prvi-drugi put preslušava album neke pjesme bile upečatljivije od drugih. No već na treće slušanje definitivno se dolazi do zaključka da bi to mogle biti Kallocain (taman na sredini puta) i predzadnja Under the bell.



No, ista je stvar sa svim njihovim albumima. Ukoliko niste toliki fan Wolfbrigade-a da se, kad vam oni dođu na red reprodukcije na mp3 plejeru, pravite da ne vidite prijateljicu s kvarta s kojom biste trebali hodati do stanice i/ili se prisilno smješkate blagajnici koju apsolutno ništa ne čujete jer vam toliko glasno sviraju iz slušalica da ste uspjeli nadglasati i onaj usrani radio u dućanu - teško da ćete na pitanje s kojeg je albuma pjesma ''ta i ta'' odgovoriti točno. No, neki iskusniji muzičari rekli bi kako je to odlika jednog kvalitetnog benda. Da svako izdanje ima isti DNK, no, kako vrijeme odmiče, da je ujedno moćnije, snažnije i bolje. U svakom slučaju, štokholmska mašina za trganje kostiju prije nešto manje od mjesec dana izdala je 26 minuta i 53 sekunde najkvalitetnijeg materijala do sad. Po toj formuli bi idući album trebao biti još bolji. Dok ovo pišem, vrti se posljednji riff na albumu. Kad odsvira i kad objavim ovu recenziju, pustit ću ga opet. Pitate se zašto? Poslušajte, pa recite vi meni!

ocjena albuma [1-10]: 10

lejapeja // 23/05/2017