Ima mnogo izvođača o kojima sam tokom posljednjih 20-tak godina pisao i sasvim ih smetnuo s uma. I pamćenja. Prvenstveno jer sam tijekom vremena toliko znao biti zatrpan i pretovaren materijalima da sam se jedva snalazio bez adekvatnog podsjetnika. A jedan od takvih bendova su i francuski Porn s kojima sam zadnji puta bio u doticaju prije skoro 10 godina prilikom povratničkog im, trećeg albuma "From The Void To The Infinite" (2011). I od tada su se stvari stubokom promijenile. Ali, valja nadodati da niti do tada nije bilo baš idealno u kemiji benda koji je od osnutka 1999. u Grenobleu doživio nekoliko lomova, preseljenja u Lyon 2001., rada na prvom, pa drugom albumu, pa ponovnog hiatusa, prve kompilacije "A Decade In Glitter And Danger" (2010) i novog reuniona nakon kojeg je ponovno uslijedila višegodišnja pauza za koju sam smatrao da je i definitivna, te da se bend više nikada neće okupiti. Međutim, nakon 4 godine prvo im je objavljena zbirka obrada i remikseva "Deconstruct - Covers and Remixes" (2015), a onda se ekipa nenadano ponovno okupila u novoj postavi i počela stvarati enorman poduhvat - trilogiju albuma konceptualno prožetih temama smrti i ubojstvima tada aktualnog terorizma, ekstremističkih incidenata i brojnih ekscesa koji su se svako malo odvijali po Francuskoj uvijenih pod artističkom fabulom serijskog ubojice. Od 2017. naovamo objavili su 3 albuma, 8 EP-ijeva, 9 singlova, dvije kompilacije u remiksiranim varijantama, te ovih dana i čitavu trilogiju nazvanu "Mr. Strangler Trilogy" po frontmanu, programeru bubnjeva i klavijaturisti Philippe Descheminu (nekoć se potpisivao kao Philippe D). Od one stare ekipe danas mi se čini da više nema nikoga ili su članovi promijenili imena: The One (synth, gitara), The Priest (bas), Zizin Stiopa (gitara), te Lucas Delobelle i Simon Digonnet (bubnjari). Prethodna dva albuma iz ove trilogije - "The Ogre Inside - Act I" (2017) i "The Darkest of Human Desires - Act II" (2019) razvukli su priču o unutarnjoj mračnoj borbi protiv društva koje ugnjetava i stigmatizira ljudsku volju. U središtu je Mr. Strangler putujući od djetinjstva suočavajući se s unutarnjim demonom Ogreom (poznato božansko biće iz etrušćansko-starogrčke mitologije što jede ljude i zastrašuje djecu, Orcus - etrušćansko latinski, Horkus - starogrčki, ženski rod: Ogress) koji je pobijedio njegove kompromise pretvorivši ih u 'istinsko ja' bez ikakvih ograničenja navodeći ga da sa svojom ekipom čini ubojstva i masakre pozivajući sve zainteresirane da se izraze kroz kult smrti. Dakle, pustili su Ogrea da preko njih čini najtamnije ljudske želje - ubojstva. I sad se dolazi do ovog završnog, trečeg čina "No Monsters in God's Eyes - Act III" objavljenog koncem ožujka 2020., a radnja se odvija ovako: Mr. Strangler je uhvaćen zbog svojih zlodjela, osuđen je na smrt, u zatvoru je i čeka pogubljenje na električnoj stolici smatrajući da je to ujedno i njegova oporuka. Suočen sa završetkom života, revitalizira i razmišlja o prošlosti kroz dijaloge sa smrću uživajući u njima odašiljajući poruke na sve strane da se njegovo djelo nastavi. A on svoje postupke smatra Božjim djelom jer je vršio čistku nepotrebnih poput nekadašnjih, pradavnih postupaka Abrahama i mitskih likova iz Starog Zavijeta što su vodili borbe protiv grešnika i nevjernika smatrajući da se ne treba plašiti kazne - 'ne postoje čudovišta u Božjim očima'. I onda, nakon što je pogubljen, Mr. Strangler postaje svojevrsni mesija za novu, zagonetnu zajednicu Strangelings koju vodi The Guide (Vodič) prerastajući u novu religiju utemeljenu na njegovim načelima.



Ovu nadasve zanimljivu horror priču kakva je uobičajena za ovakav filmski mystic/ SF žanr ne treba shvatiti smrtno ozbiljno; to je ipak samo fikcija s mnoštvom metafora aludirajući na okrutnost svakodnevnog života i suočavanja s brojnim ljudskim zabludama i predrasudama, a iz nje stoji vrlo lijepa, rekao bih čak i šminkerski dotjerana industrial-rock glazba djelomično prožeta elektronikom i synthovima, ali ostaje u domeni analognog zvuka koji korespondira između post-punk/ gothic katapulta u ostavštinu Nine Inch Nails i Marilyn Manson, uostalom, prethodna dva albuma masterirao im je baš upravo Tom Baker, produkcijski potpisnik "Antichrist Superstar", "Downward Spiral", te Ministry "Psalm 69" i Rob Zombie "Hellbilly Deluxe", dok su ovaj dali u ruke Brian Luceyu koji je također radio s Marilyn Mansonom, ali i daleko mekšim Depeche Mode, Arctic Monkeys, Royal Blood... što će reći da je zvuk nešto skuliraniji i komercijalniji, ponovno oblikovan kroz 'pop' obrasce, melodično postavljene arije Mr. Stranglera koji više praktički nema niti jedan grčevitiji 'growl' (kao ranije), ali zato ima čvrsti i upečatljiv glas varirajući od mračnih baritona do senzibilnih ulaska u tenor registre, svakako izbjegavajući patetične drečave brit-pop/ indie-rock ucviljenike što zapomažu ni zbog čega.



Mnoštvo gitara, što distorziranih punk/metal riffova, što vrlo senzualnih prostornih melodičnih staccata povezuju onu osnovnu spregu benda, inspiraciji s The Cure albumom "Pornography" po kome je Deschemin ustvari i nazvao bend kristalizira se punih 60 minuta u različitim oblicima poredanih konceptualno na nekoliko dijelova od čega pjesma "High summer" ima dva, a "Low winter hope" čak 3 dijela razbacana po albumu (tih 5 tema zajedno iznose više od 20 minuta, "Low winter hope - part II" zvuči kao The Mission), no kad se promotre, nije riječ o nikakvom Pink Floyd "The Wall" svaštarenju, već o cjelovito dorečenim komadima koji, da imaju neke druge nazive možda uopće ne bi aludirali na izvornik, odnosno onu glavnu temu premda lajt-motiv neprekidno postoji. Stoga niti neki centralni dio na ovome albumu ne postoji jer je konačan epilog: uvodna "Dead in every eyes", jedna od najduljih (skoro 7 minuta) što je prvi zvanični singl opširno uvodi u čitavu elegiju s frapantnim dramatičnim završetkom u kome su bitni i Joy Division, Bowie, Bauhaus, The Mission, pa i The Doors, i R.E.M. na specifičan način pokazujući da Deschemin nije neki vagabund od slučajnog revoltirano osvještenog alternativca koji se tijekom prethodna 2 desetljeća nije znao izraziti. Znao se, samo to baš nitko i nije osobito primjetio na osobnoj razini. "High summer - part 1" je najbrža i najplesnija, komercijalno vrlo prihvatljiva s tom Nine Inch Nails - The Cure figurom koja meni nalikuje na bivši Infra-Red iz Bosanskog Novog, pomalo i na Klaymore (bend Bajsa, također iz Bosanskog Novog), a onda slijedi pravi The Cure "A lovely day" s početnim senzibilnim gitarskim staccatima ko' "Pictures of you", no nakon toga se progressive etikom šibaju slojevi bržih i laganijih dionica s neprekidnim eksplozijama.



Teško da bih se uopće mogao sjetiti koja promotivna etiketa mi je 2011. dostavila njihov album "From The Void To The Infinite" kad sam ga recenzirao 21.XII 2011., ali taj posao je jako dobro funkcionirao na underground bazi, međutim tijekom godina se svašta izdešavalo, a to ne bih sad spominjao izuzev da sam izgubio doticaj s ovim francuskim osebujno nadahnutim likom koji čak, vjerojatno nije niti dovoljno percipirao značaj recenzije u Hrvatskoj, isto kao recimo niti u Alžiru, Maroku, Tunisu, Madžarskoj, Češkoj, na Grenlandu, Mongoliji i tko zna gdje sve nije njegova promotivna ekipa slala materijale na uvid, a to uopće nije mala stvar na koju ljudi zaboravljaju da se djelo i rad uvijek isplate. Gledam na youtube i ne mogu vjerovati: ovi priloženi video spotovi imaju već zavidan broj pregleda u desecima tisuća, ti bokca, Porn je postao poznati bend, ma svaka čast. "Sky outside" je zgodna hit potencijalka od 4 minute plesnog gothic-rocka s odličnom eksplozijom u refrenu poput Bowiea u ne baš prihvaćenim fazama Berlina ili "Outside" (1995), a "Some happy moments" je iznenađujuća akustična R.E.M. pjesma, kako za koga, da li ju je Mr. Strangler otpjevao bolje od Michael Stipea ili ne, odlučiti će audijencija. Moje skromno mišljenje jest da ovaj Francuz ima jako mnogo toga u svome arsenalu ili barem je u ovoj prilici našao idealno nadahnuće. Album završava gothic/ metal-rock pogotkom "Among dark red roses" od čak 7 minuta umiranja uz posljednje zrake sunca i uskrsnućem, ali teško je za povjerovati da bi ovakva pjesma u ovakvom konceptu mogla barem sada polučiti adekvatno primljen efekt. Previše je emotivna i nježna, a zadnja "Mr. Stangler's words" su zadnje riječi Ziggy Bowiea, pardon, Mr. Stranglersa koji je sve poubijao koji mu se nisu sviđali poput Covid-19 nastavljajući novu religiju posljednjeg odbrojavanja do konca svijeta. Bum! Poprilično težak album za razmatranje, ali jako jednostavan za slušanje, čak je i bezbolan ako se sluša neobavezno. Nije uvijek samo glazba bitna, važan je i tekst dođavola, a ovaj se francuski bend uistinu potrudio napraviti romaneskno postavljenu fabulu s ironijom, sarkastičnim personifikacijama, metaforama i čitavim umjetničkim dekorom relativno jednostavne gothic-rock/ industrial figure da se zapitamo gdje su se to The Cure naprasno zaustavili još od sredine 80-ih naovamo otvorivši sami sebima daleko veći glazbeni i izražajni prostor od onoga kojeg danas imaju kao hit autori što se stalno vrte po radiju, a uopće nisu imali niti jedan 'hard' komad, ajde, jesu "Never enough", ali to je već sasvim drugi par rukava.

Naslovi: 1.Dead in every eyes, 2.High summer sun - part 1, 3.A lovely day, 4.Low winter hope - part 1, 5.In an endless dream, 6.Low winter hope - part 2, 7.Sky outside, 8.High summer sun - part 2, 9.Some happy moments, 10.God's creatures, 11.Low winter hope - part 3, 12.Among dark red roses, 13.Mr.Strangler's last words

ocjena albuma [1-10]: 8

horvi // 27/04/2020