Nekako redovito smetnem s uma ovaj sada već poprilično stari riječki bend osnovan još 1996. u Amsterdamu kad je u pitanju hrvatska noise-rock scena. Vjerojatno zato jer su godinama neaktivni, malo rade, odsviraju poneki koncert pa ih onda nema sezonama jer članovi benda rade ili su radili po brojnim riječko-istarskim sastavima poput Regoč, Šajeta, Grad, The Stuff, Gori Usi Winnetou, Marinada, Mandelbrot Set, f.O.f., Dying Sun Orcestra...



Poveselio sam se dobivši ovaj album s vrlo lijepom erotiziranom omotnicom nedepiliranih oldschool porno glumica što izgledaju kao fotomodeli misleći da su konačno nakon više od deset godina napravili novi album, ali malo brus. Nisu. "Bukkake Arena" je samo reizdanje djela prvotno objavljenog 2004. kao d.i.y., a tek 2007. za pulski netlabel Monte Paradiso i, vrlo interesantno, za indonezijski, također netlabel Yes No Wave Music. Po prvi puta ovom prilikom držim u ruci opipljivi cd koji nema nikakvih informacija i mnogima će kratica VEPM predstavljati neku zbunjenu zmešanciju po ničemu ne aludiravši od prve da je riječ o Very Expensive Porno Movie bendu koji je tom prilikom napravio svoje praktički posljednje dugosvirajuće djelo nakon kojeg je gitarist Josip Maršić otišao u Franci Blaškovićev Gori Ussi Winnetou učestvujući u onom abnormalnom serijalu albuma 'mjesečnica' s tempom od po jednog albuma mjesečno u narednih 5-6 godina radeći paralelno i u danas vrlo cjenjenoj i popularnoj Marinadi.



Ako ste album već ranije prije desetak, a i više godina slušali, onda nema potrebe za njegovom analizom, to jest, naredni dio teksta slobodno preskočite jer u njemu nećete saznati ništa novo. No, kako znam iz vlastitog iskustva da ima i mnogo onih koji za bend po prvi puta čuju, spominjem da se radi o izuzetno energičnom i nabrušenom materijalu koji osim jasnih noise-rock gitarskih distorzija sadrži i punk i hardcore elemente s opako bijesnim vokalima što ponekad zazvuče poput Henry Rollinsa na engleskom i hrvatskom jeziku, te trubačke dionice i masno odfrljenu bas gitaru u raznolikim tehnikalijama od funk/post-punk staccata do melodičnih harmonija. A i bizarnijih dijaloga s, hm, mlađahnom prostitutkom o analnom seksu u pjesmi "Pussy count". Najveći dio albuma je žestoko nabrijan ("Shut", "Attitude", "Blow", "Fist fuck forever") s obradom Pekinške Patke "Bolje da nosim kratku kosu" u frenetičnom tempu odvaljanom gotovo u hardcore/NWOTBHM galopu, a u nekim kompozicijama pokazuju i razrađene tehničke sklonosti ka math-rocku/mathcoreu poput "Sedlo" i instrumentala "Živčana" koji podsjeti na rane dane The Dillinger Escape Plan.



Album nema ama baš niti jednu slabu točku izuzev da je prošao poprilično neprimjetno, čak ga nije spomenuo niti jedan 'terapeut', a bome baš nisam niti primjetio da je itko napisao recenziju na nekom drugom portalu. Ekstravagantan, živčan, anksiozan i vrlo napet, onak kak' i muškost to nalaže, ovaj dobrodošao podsjetnik na tu kreativnu epohu ovih Riječana dokumentirano pokazuje da se kovao žestoki attack s atraktivnim sadržajem koji nije niti nakon punih 12 godina išta izgubio u svome autorski legitimnom pristupu.

Naslovi: 1.Shut, 2.Attitude, 3.Blow, 4.Fist fuck fever, 5.Bolje da nosim kratku kosu, 6.Sedlo, 7.Pussy count, 8.God's gift, 9.Živčana, 10.Nikad

ocjena albuma [1-10]: 9

horvi // 30/10/2016