Od nekad žestokog benda skočili su na kolosjek oportunizma. Ne znam što se desilo, ali s novim vokalom više nemaju niti polovinu nekadašnje upečatljivosti, te su osim toga i s glazbene strane izgubili i veliki dio noise naboja okrenuvši se u smirenije vode indie-rocka koji je još uvijek djelomično ostao inficiran utjecajima punka. Možda su promijenili i ponekog člana u postavi. Nisam provjeravao...

Kako god, na ovome novome materijalu u doba kada smo već praktički i zaboravili na njihove odlične radove, debi album "Makazoruki" (2005) i EP "Analogue Breakfast" (2007), oni su zaorali daleko bolju i naglašeniju produkciju s ponekim psihodeličnim gitarskim defileom u otvarajućoj skladbi "Ključ" pod paravanom seksualne frustracije i to je praktički jedina adekvatna stvar koja donekle asocira na prošle faze. Preostale dvije kompozicije su kreativno dosta blijede unatoč žestokom klasičnom punk tempu "Soba" s ponekom solidnijom gitarskom solažom i "Heimwee" na engleskom u kojoj se poigravaju s ostacima kompleksnijeg pristupa pomalo uključujući i tromiji post-hardcore.

Melodičnost im je i dalje donekle ostala u gitarskim linijama s puno staccata, ali taj novi vokal kao izmrmljan s isturenom donjom čeljusti nikako se ne može povezati s prijašnjim frontmenom koji je izgarao na sceni dajući mnoštvo specifičnih dark-gothic obojenih sintagmi. Energija je slabašna, pjesme su donekle još uvijek tematski mračne bez neke značajnije poetike, socio-političkog pristupa nema kao niti kompleksnijih aranžmana, te više nego očito ovdje manjka one uzbudljivosti kakvu su imali prije 6-7 godina.

Naslovi: 1.Ključ, 2.Soba, 3.Heimwee

ocjena albuma [1-10]: 5

horvi // 23/12/2013