Ovaj bend što je praktički došao odnikud, slobodno već u startu može lomiti koplja poput nekih omraženijih stilova kojima se moglo nazočiti unazad 25-30, a i više godina. Pokrenuo ga je 2015. stanoviti WintermintP u ontarijskom Londonu (Kanada, dakako) surađujući s brojnim glazbenicima eksperimentirajući s elektronikom, EDM, houseom, dubstepom, rockom, te metalom, a specijalnost su mu nu-metal, metalcore i tehnical metalcore u žustroj strasti odvaljivanja i gitara i synthova i kompjuterskih programa. Sam za bend kaže da jezgro uz njega čine Mitchyslick (bubnjevi) i Berui (bas), a kako je od osnutka objavio gotovo 100 izdanja od kojih su najveći dio singlovi, redom je kombinirao i stilove, a i brojne goste da niti sam sa sigurnošću ne može tvrditi koja je točna postava benda. Tek 2 zvanična EP-ija i 7 albuma, ipak nije 'tek' samo toliko, no uzeti ih na preslušavanje, pogotovo ovaj najnoviji jest antimotivacijski proces koji pokazuje autorovo stremljenje ka paradoksu pop glazbe. Točnije de-evoluciji. Jer, za vokale uglavnom uzima vrlo mlade djevojke koje slušaju i vole r'n'b, hip-hop, pop, house i ine formacije komercijalne, one plitke i radiofonične glazbe, te ih ukalupljuje u devijantno koncipirani nu-metalcore pun elektronike i programiranih sekvenci što na koncu zvuči do crne zemljice toliko sterilno da su i zadnji radovi, ako ste kojim slučajem poslušali katastrofe Bring Me The Horizon (album "Music To Listen To..."), Breaking Benjamin ("Aurora") ili Theory Of A Deadmen ("Say Nothing"), ma i akustične niškoristi balade Stone Temple Pilots ("Perdida") prave utjehe jer na njima, ako ništa drugo, barem vlada nekakava komercijalna hegemonija onoga nečega lošega kuda je žestoki rock posrnuo stranputicama u traženju nove publike.



Naravno, ne zaboravimo novu barbikastu zvijezdu Poppy o kojoj se neprestano priča. Jer, to je ta publika na koju se cilja - osnovnoškolci i tinejdžeri koji su u principu i najvjernije stado što crpi svoja nadahnuća baš u tim godinama života. Pa neće valjda u 2020. godini svoje idole tražiti u Queen, Black Sabbath, The Beatles, The Rolling Stones, Metallici, Nirvani? Nije potrebno i ne zanima ih ako se zakvače za metalcore, a nu-metalcore baš i pruža adekvatnu fiziološku potrebu da spoji elektroniku s metalom kao što su pred svojih skoro 15-ak godina sjajni Genghis Tron spojili kompjuterske programe i synthove u mathcore/ metal stilu, a potom netragom nestali ostavivši za sobom dva unikatna albuma ("Board Up The House", 2008. je na Terapiji dobio 10/10). Nažalost, ta evolucija je ostala kratkih rukava: cybergrind/ death/ black/ thrash/ groove nisu ih prepoznali kao avangardu glavnog metal žanra, pa niti nu-metal isključivo iz samo jednog razloga - bila je prezahtjevna. A danas, gotovo desetljeće i pola, dobilo se surogat izdanje koje, evo, po mom osobnom sudu nema niti izbliza tako visoke standarde, ali zato ima ono što Mookie Singerman, Hamilton Jordan i Michael Sochynsky nisu imali - primamljivost za klince koji tek stupaju u pubertet i čuli su svega nekoliko novijih albuma koje WintermintP, odnosno One Minute Winter smatra okosnicom najnovijeg metal/nu-metal/nu-metalcore izričaja, a oni su redom: Bring Me the Horizon ("Sempiternal"), Bullet for My Valentine ("The Poison" i "Fever"), The Royal ("Seven, Dreamcatchers, Deathwatch"), Whitechapel ("Our Endless War"), Any Given Day ("Everlasting"), Children of Bodom ("Relentless Reckless Forever"), Megadeth (puno albuma), Killswitch Engage ("Disarm the Descent"), Horror Dance Squad ("Leap"), Linkin Park ("The Hunting Party") i Crossfaith (puno albuma).



Možda sad može biti puno jasnija priča i struktura jer smo o nekim ovim albumima pisali, a uglavnom su svi vrlo dobro poznati i na njima nema puno osobite filozofije osim da su zabavni i u dotiranom vremenu su bili magnetično privlačni bez neke suvišne ideologije. S tog aspekta, reklo bi se, One Minute Winter vraćaju metal scenu na zabavnu stranu headbanginga podizanjem nivoa elektronskim i digitalnim smicalicama kao što su upravo auto-tune vokalčići nekoliko, mahom neimenovanih djevojaka (spominju se Tiffany Leopardi, Itsuki i Avalon), ali, opet i ne moraju biti. Mogu biti to i muški vokali spretnom manipulacijom pretvoreni u privlačno-slatkaste barbike, a možda i jesu. Neke od ovih čak 25 pjesama su otpjevane na japanskom (imaju i oho-ho prethodnih singlova na japanskom), te se ne trude duboko zaroniti u metalurške crne asocijacije, više u socijalnu i emotivnu tematiku kroz ogromnu količinu pjesama što fiksirano održavaju i podržavaju 'pop' svijest na površini, a to je, priznali ili ne, jedna jebena stvar ne zaglibiti u tešku raspravu o današnjen hipsteraju i pomodarstvu kojeg One Minute Winter uspješno predočavaju cerivši mu se direktno u lice. Na jednom koncertu Bullet For My Valentine, moj kolega s bratskog portala mi je dobro rekao: današnji metalci idu spavati u 21h, vode sportski život, uglavnom su vegetarijanci, vode ljubav računajući o potomstvu, pred curicama su Bogovi, a pred nama starcima obični pozeri. Da nema više te prgavosti, baš su i sami Bulleti to dokazali, prevelike zvijezde, no ostaje kapitalizacija da pop segment može biti i još benaviji unatoč prividne slatkorječivosti i zamamne komercijalne manipulacije. One Minute Winter su pošli u jednostrano simpatično fraktuiranje nu-metalcorea, jedno od najblesavijih koje sam ćuo do sada, a zvuče poput The Residents ranih 70-ih koji su ismijavali rock'n'roll. Ne kažem da One Minute Winter ismijavaju metal ili nu-metalcore ili rock u direktnoj fikciji, ali zajebavaju se u tome i tog WintermintP-a uopće nije briga što će tko misliti o tome, a to je jedna od čak i najboljih stvari koja na koncu zaokružuje ovo djelo vrlo niske (kućne) produkcije na sav glas pokazavši da za najmoderniji nu-metalcore i općenito metal kakvog danas prakticiraju najpopularniji izdanci, uopće ne treba niti debelo zaleđe izdavača, niti popratni pijar, niti video-spot, pa niti neki 'strašan' hit koji bi na youtube imao za početak nekoliko tisuća pregleda. Ovo je sasvim drugačija, alternativna verzija elektronskog metala sa živom gitarom, daleko pristupačnija djeci koja nemaju pojma o 'pravom' metalu. Naoko je bezbijedna i vrlo šarena, ali sumnjam da se iza te priče nalazi bezbrižna uloga autora kao novog Dethklok improvizatora.

Naslovi. 1.Difference, 2.Rules of the game, 3.Petrichor, 4.Darkglass, 5.No hope, 6.Fvijafolizen, 7.Seven, 8.Numbered days (feat. Tiffany Leopardi), 9.Make my clock tic again (feat. ZAR-Party), 10.Thank you very much, 11.Fire in the hole, 12.Stairs, 13.In your life, 14.Kingpin, 15.High seas, 16.Nifty, 17.Water hazard, 18.Alabaster, 19.Victory road, 20.Erfierung, 21.Delicious energy, 22.Scorpio, 23.Let's fly, 24.Speed of light, 25.Skillkillovelocity

ocjena albuma [1-10]: 3

horvi // 25/02/2020