Ne bi bilo posve točno reći da je Čopor iliti Roberto Vodanović nakon serijala klasičnih akustičnih kantautorskih i ponekih kolaboracijskih albuma ostavio svoju tamburu i zaputio se u elektroniku. Već sam spomen sintetičkog žanra može biti pojam krive percepcije koja obično ide uz plesni synth-pop i sve njegove novoizvedene inačice od cirka sredine 70-ih naovamo. Krivo. Ima i one drugačije elektronike koja u korijenu i nije čiste sintetičke prirode, ali na koncu zvuči tako, primjerice Tangerine Dream, Brian Eno, Coil, Merzbow, Lustmord (kao najznačajniji predstavnici), a svima njima je zajednička sprega elektro-akustičnog eksperimenta uz mnogobrojne konkretne zvukove ex/ interijera, samplova, te živih i elektronskih instrumenata kao i korištenje kibernetike, matrica, kompjuterskih programa i još koječega slobodnoumnoga, a mnogima i nejasnoga, bezrazložnoga, često i nepojmljivog bježanja u onostrano, zagrobno, mistično i nedokučivo. U tom pogledu ovaj Čoporov, uglavnom instrumentalan rad (s tek jednom spoken-word temom, posljednjom "(zvukseponavlja)") najbliskiji je Coilu i njihovoj eksperimentalnoj elektronici s kojom su spojili ambijente, atmosferičnost, noise, djelomice kumovali najtromijem drone žanru i utjelovili još sijaset termina poput acid-house, acid-techno, dark-wave, electro/neo-folk, post-industrial... Jasno, Čoporova namjera nije zadubiti se u proučavanje već postojećeg i relevantnog što vlada scenom još od same pojavnosti elektro-akustike i njenih sukladnih naraštaja s naglaskom na eksperimentalnu i konkretnu glazbu, već korištenje istih, vrlo bliskih parametara i principa u svrhu umjetničke kreacije. Stoga ovome albumu valja prići čisto koherentno žanrovski bez nekog trendovskog manira jer Čopor sam po sebi nije kreativno ugrožen autor koji će posezati za promjenama radi čiste promjene stila, već iz sukladne umjetničke strasti da se baš i ne može sve izraziti onako kako je nekad s akustarom radio prebirući godinama po legatima, a onda se i zabavivši sa suptilnim staccatima. A naposljetku, njegovo najjače oružje - poetika, ovaj put je ostala postrance, no prepustila je mjesto glazbenom sadržaju koji skoro pa da istim misaonim tokovima predočava dobar dio jednog novijeg i friškijeg svjetonazora, nevezanog uz hipsterske 'hajpove' uporabe vrlo sličnih glazbenih performansa u svrhu obogaćivanja ezoteričnih motiva vezanih uz život, smrt, egzistenciju, frustraciju i ine emotivne preokupacije.



Evo, već prvi komad "No#143" s nekolicinom isprepletenih ženskih govornih samplova (na engleskom), tmurnom, ali i vrlo brzom laid-back dramatikom, puno bržom nego što je to običaj kod drone ili dark-wave žanra, baca otprve zamamnu udicu slušatelju da se ovdje radi o konceptualnom prikazu svakodnevnih zavrzlama nagomilanih razmišljanja, tegoba, psihičkih stanja u kojima se kovitlaju i negativnosti i pozitivizam... Uglavnom, otprve je ugođena poanta atmosfere pojačana šumovima gromova, rominjanjem kiše, zvukovima neke obližnje automehaničarske radionice, tempa šljakeraja, elem, života i rada potkrijepljenih i s nekoliko suptilno izabranih staccata klavira, a sve neopisivo podsjeća na onu atmosferu David Sylviana i Holger Czukaya s kolaboracijskog albuma "Plight & Premonition" (1988) kojeg ja osobno smatram pravim početkom 'drone', najlijenije i najtromije ambijentalne 'pop' glazbe: kompozicija "Plight (the spiraling of winter ghosts") od 18 minuta je najdostojanstveniji prikaz hrabrog eksperimenta, samo Čopor je izveo daleko ubrzaniju varijantu kompresiranu u svega 5 minuta. Kapa dolje. Elektronski basovi propušteni na disonantan način svakih pet-deset sekundi uvode u sablasnu "No#41" baš kao da su se tu negdje kao savjetnici našli pokojni John Balance, Peter Christopherson i ekipa (Coil, dakako) odašiljajući mučne linearne tenzije prapočela post/electro-industriala, a najdulja "Untitled 2" od punih 10 minuta popraćena cvrkutom ptičica, razlivenim disonantama kovitlavih drone šumova i akustičnom gitarom ambijentalne naravi melodijski provučene kroz slide/ delay efekte ima direktnu poetiku te svakodnevice kada se čovjek niti uz idealno posloženu terminologiju 'oh, kako je danas lijep dan, ptičice cvrkuću', ne osjeća stabilno i pozitivno. Muče ga mnoge stvari, premise, kataklizme, osobne paranoje pomješane sa senzibilitetom, a sve bi htio izvući na onaj čistac da bude besprijekorno uravnoteženo. Čudnovato je ovo stanje, ali jeste svakodnevno i odnosi se na interijer koji okončava uzastopnim krckanjem gramafonske ploče i žuborom nekog potočića ili fontane, a uklapa se u narednu "Stara ulica" izranjajući hipnotičkim tonom syntha (ili nekog efekta kakvog je Brain Eno koristio na ambijentalnim albumima) u kome su naredani simpatični snimci neratobornog laveža psa iz kojeg se osjeća 'mrsko mi je, nemam prijatelja za druženje, gazda me drži u dvorištu, jedva čekam da se malo istrčim i ako je moguće, da se sparim, željan sam ljubavi i strasti'. To spominjem jer prepoznajem pseći govor (sa psima i domaćim životinjama sam od malih nogu na 'ti' i 'mi') i točno se čuje što snimka ovog vrlo ljubaznog psa poručuje. Zaista mu je samotno, a gazda ga vjerojatno malo razumije stavljajući ga u poziciju ljupkog amblema dvorišta, kuće, porodice... Pretpostavljam da je Čopor ovdje napravio relevantno pogođenu uspomenu na dio djetinjstva: sjećam se kad je prilikom koncerta u zagrebačkoj knjižnici Bogdana Ogrizovića 19.XII 2008. moderator Roman Simić (Drvena Marija) pričao da su ko' klinci drugovali u istom kvartu i istoj ulici u Zadru, da su radili kojekakve nepodopštine 'igrajući se u pijesku' i da su bili sadistički tamanitelji životinja, posebice guštera i mačaka. Djeca imaju svoje slobode i svojih tajni koje nitko odrastao ne mora znati. Danas kad bi se saznalo da je neki klinac masakrirao mačku, psa ili neku drugu životinju, udruge bi se okomile na roditelje i njihov odgoj. Starci bi najebali da dijete nisu pravilno odgajali... Ha, pa kaj nije nekad bilo puno bolje dok nije bilo takvih malverzacija i ograničavanja slobode? Eh, šala ili ne, vremena su bila drugačija...

Šala je i "Mirno spavaj draga moja", po meni, najuspjeliji komad ovog albuma. Uokvirena u atonalni trip-harsh/noise kakvog nisu radili niti Throbbing Gristle, a niti Alec Empire (iz Atari Teenage Riot), a bome niti Einsturzende Neubauten u najboljim danima 80-ih nabijajući po željezariji radeći buku. Skoro 4 minute vrsno uspostavljene noise vozačine šumova u konkretnom pravcu onog napretka za produbljenje žanra što sam već ranije spomenuo, a ovdje valja naglasiti da je, nemam pojma - ili zaista proučavao Merzbow (a možda i zaboravljeni Necroanal) ili je do ovakve kompozitorske brutal-harsh/noise figure došao čistim eksperimentom u što je teško povjerovati jer je i dio onog sjajnog electro-industrial/noise benda Kriptidi sa članovima Mandelbrot Set i još nekim moćnim lokalnim glazbenicima. Hm? Ali fantastično je urađeno... Jedna od najupečatljivijih harsh/noise-trip kompozicija u zadnje vrijeme. John Peel bi bez problema ovo vrtio na BBC Radio1, u inat onim indie-rock/pop šminkerima.... To je glazba i umjetnost stvaranja nečega novoga.

Zadnji dio albuma su 3 akustične pjesme u kojima konačno dolazi do izražaja gitara, vokal u spomenutoj "(zvukseponavlja)" koje se odražavaju ostavštinom stare Čoporove stilizacije u individualnoj borbi sa otuđenošću i frustracijom, ova potonja je možda čak i najjači atribut u ovome konceptu poput filma "Miris ruže" kad slijepi Al Pachino svima održi lekciju i Amerika je nakon toga sva sretna i zadovoljna, a i dobar dio Zapadne Europe. Pravda pobjeđuje kad imaš pravog komentatora s vraški pravim dokazima stradalog borca iz Vjetnamskog rata. Ali, to tako ne ide kod nas, prika, ta vremena su prošla, nema niti domovinskog rata, niti boraca koji su bili u njemu, oni nemaju čak niti pravo prednosti na zapošljavanje jer u Hrvatskoj možeš samo raditi u trgovačkim lancima, raznositi dostavu, možeš biti šofer, sezonski animator za turiste, možeš konobariti ako birc ima dobar promet, možeš ljudima srati na telefonskoj liniji nekog 'call' centra i trabunjati što su ti napisali u programu, možeš vjerovati u sindikat Krešimira Severa koji u crkvi na zagrebačkoj Trešnjevki skuplja milodare i moli se skrušeno Bogu za nas očajnike, možeš na koncu i skupljat plastičnu ambalažu, ali kao običan Hrvat s pravim hrvatskim rodoslovljem, u Hrvatskoj državi postignuti ništa nećeš. I nisi Hrvat sklon nacizmu, nisi ustaša, ne prezireš nikoga, voliš sve i svakoga, pravi si brat svima, ma kakvi, to ništa ne pomaže.

Potpuno je jasna sofisticirana poanta fabule kojom Čopor ovdje režira zvučne slike ne nametajući direktnu konfrontaciju već utiske i dojmove kolažno protkane kroz nekoliko različitih stilizacija, što će reći da se bogato izrazio i stilom i umjećem. Jeste, može biti za nekog laika ovo apstraktna glazba jer se kosi s načelima popularnih klišeja i štoviše, nije 'zabavna'. Ali zabavna je onoliko koliko to percepcija slušatelja dozvoli. Meni jeste zabavna i opuštajuća spram teškog noise/harsh/blacka/depressive i inih subžanrova koje ovakva glazba ima.

Naslovi: 1.No#143, 2.No#41, 3.Untitled 2, 4.Stara ulica, 5.Mirno spavaj draga moja, 6.Untitled 1, 7.(zvukseponavlja), 8.Opažanja

ocjena albuma [1-10]: 8

horvi // 07/07/2019