Pikolomini je poznat na našim stranicama, zna se, David Angelevski što je nedavno objavio sedmo izdanje "Deva" u obliku EP-ija, no Telemama se do sada samo spominjala u najavama internet emisija "Anatomija Zvuka" Dragana Vukovića aka DJ Vuka. Riječ je o projektu Dragane Zarevske (možda Žarevske, nisam siguran) iz Skoplja što je skladajući i snimajući u vlastitoj sobi 2015. realizirala debi album "Miss Sloboda LP" za etiketu Ako nikoj ne sviri, a onda naredne godine EP "Telemama live at Macedonian Opera and Ballet". Krasi je ugodan i nenametljiv vokal koji je na ovom kratkom albumčiću razigrane naravi u šarmantnom pop elanu s jasnom distancom od stereotipnog komercijalnog rozganja i prenemaganja. Uronjena je u indie-pop bez nekih većih frekvencijskih otklona fino korespondiranih registara mezzosoprana, no najbitnija je njezina poetika puna lucidno-zvrkastih imaginacija što u slobodnom dizajnu mogu prikazivati i realne situacije. A tko kaže da to one i nisu? Jer sve ove sličice i sitne pikanterije što ih proteže kroz 7 opipljivo prihvatljivih pjesama povezuje zajedljivi sarkazam prepleten društveno-socijalnom klimom i emotivnim oscilacijama od ushićenosti sve do prezira u kome se osjeća i neminovni post-punkerski eklekticizam što je čest leksik upravo u indie-popu. Ona zbori o mnogo toga: od metaforičkih zabluda konzumerizma, medijskih manipulacija, mobinga, ljubavnih jada, adolescentnih problema, sitnih ekscesa, izvrgavanja ruglu programiranja kulturne politike, nedostižnih prohtjeva kojekakvih individualnih protuha, sve do luckastih igrarija kao što je razgolićeno trčanje, napušavanje i ono radovanje obećanja 'skidanje zvijezda s neba'.



Prvi singl "Anika" prvotno realiziran na kompilaciji "SharlaGetOn/ Шapлaгeдoн (label sampler vol.1)" (Sharla Klub, 2017), a pogotovo prateći video nadebelo je zagolicao široki auditorij provokativnom, ali vrlo prijatnom i nebanaliziranom erotikom, pa je shodno tome ovaj hit odmah stavljen na sam početak albuma nakon kratkog acapella uvodnika "Jorgan planina". Već po samom singlu dalo se naslutiti da ova suradnja ima potencijala; Angelevski kao autor glazbe se vjerojatno dobro pripremao za ovu suradnju oboružavši se analogno-digitalnom strategijom točno ciljajući na rafinirani manir stapanja post-punk atmosfere Joy Division s jasnim natruhama Yo La Tengo, post-rock metamorfoza kroz indie-pop i ukroćenu indietronicu, a da pri tome nije smetnuo s uma autorski legitimitet koji iziskuje originalni pečat. Mnogo ukrašenih staccata gitara, basa i klavira s prozračnom laid-back atmosferom, ambijentalno razlivenih disonanta, ležernijih, ali i plesnih tempova, te jazzy fluktacija dinamički su raspoređeni od snenih tonova pjesme "Filmovi" s blagim reggae/ dubstep varijacijama (čak se i sam Angelevski uključuje u prateće vokale), da bi se nakon laganijeg uvoda u "Rodenden" počela zakuhtavati plesna tenzija kroz naredne "Slobodna sina" i "Dečko, te pratam" koje u sebi sadrže elegantnu vizuru new-romanticsa s početka 80-ih kao da je isplivala iz pop produkcije pokojnog Tini Varge. Završnica je ponovno laganija dozvolivši i gitarski legato u "Neumorni", no i tu je prisutan faktor razgranate instrumentalizacije pokazavši sve širi i obimniji smisao Angelevskog, odnosno Pikolominija za suvereno fleksibilan moderni pop blago uronjen u retrospektivnu ostavštinu što je, ovdje ovako prikazana, vrlo dobar učinak s efektnim podražajima ka novim izazovima od kojih se može, a i treba očekivati još mnogo toga interesantnog.

Naslovi: 1.Jorgan planina, 2.Anika, 3.Filmovi, 4.Rodenden, 5.Slobodna sina, 6.Dečko, te pratam, 7.Neumorni

ocjena albuma [1-10]: 8

horvi // 01/09/2018