TRIBUTE TO DEAD GENTLEMAN: Dear Cavity (Sharla Records, 2019)
Ponovno tematsko putovanje kroz utopiju i distopiju kolažnih sličica podastreno je na prvom albumu ovog autora iz Makedonije pravim imenom David Angelevski. Paralelno vodi i onaj projekt Pikolomini s kojim ima podosta izdanja.
Ono što se naziralo na prvom EP-iju iz 2017. to je ovdje eruptiralo u značajan korak naprijed. Pomislilo bi se otprve u glazbenom aspektu, okey, ali daleko vitalniji je lirski spektar kroz koji se provlači tenzija naslova - cavity ili šupljina što je prezentirana avanturističkim putešestvijama u kojima ima i socio-političkih, duhovnih i mitskih premisa povezujući istovremeno historijski značaj s kurentnim. Doduše, vrlo romantično, pomalo i sjetno sve to korespondira, no ima tu i mračnih odjeka s komentarima o zbivanjima u Aziji, opasnosti od potencijalnog neprijatelja kojeg je danas više teško prepoznati, o činjenici da se nečastivi stalno susreće sa stvoriteljem, te da sa svakom novom krunom dolazi i giljotina. A priznali ili ne, pop glazba je odvajkada gajila drugačije reference, mahom zabavljačke, trivijalno kičerajske i benigno bezazlene naslanjajući se na intimnije emocije ne zalazivši u angažiraniji sektor specijaliziran za buntovnike, protestne beatnike, rockere, punkere, metalce, repere...
Mada se ovakav pristup ne primjećuje na prvo slušanje odvraćajući fabulu slatkoćom i ležernošću zvučnog dizajna što se diže postepeno od uvodne naslovne "Dear cavity" lukavo insinuiravši klopku kako je riječ o individualnoj potištenosti tipičnoj za današnji hipsterski trend u kome sve mora biti tužno i letargično sjetno, prava slika stoji u poetskom pristupu da šupljina nije takvog karaktera; autor se nameće svojim viđenjem prošlosti, sadašnjosti i budućnosti. I one društvene i historijske i političke, elem taj faktor individualne frustracije predočio je lirskom kritikom suvremenom svijetu uz pratnju minimalističkog staccata na klaviru s jazzy improvizacijama i mračnijom vibracijom atmosferičnog laid-backa poput inačice elektronskog neo-folka a'la Current 93. Druga "Carnage" uronjena u dubstep/ electro-reggae sa sintetičkim orkestracijama već lagano priziva na plesni podij nastavljajući angažiranu fabulu do razmjera krvoprolića, a treća "Close to falling" s IDM/ synthwave elanom ubada i u političke relacije, te je po plesnom tempu najdinamičniji komad albuma.
Prijatni pop "Arcadia" pitkog i zavodljivog šarma nakratko skreće u ležernije i romantičnije teritorije - 'nije važna pjesma između redaka/ to je praznina koju nazivate životom u tišini vašeg zdravog razuma', a onda se ponovno vraća na osnovnu fabulu s "Ghost song" prožetom temperamentnim trance-popom što opet u lirskom fahu povezuje sintagme bezbrižne, avanturama sklone hippy/ flower-power generacije '68 s ne tako davnim strahotama kordona izbjeglica što kroz Makedoniju gladni, promrzli i depresivni u borbi za vlastiti opstanak tumaraju s Istoka. Njima to nije hippyjevski avanturizam, dobro kazuju stihovi da je Data informatika i supersizing savladao modernog čovjeka... Dašak optimizma pristiže u neo-cold waveu "Lux divina" s gitarski podebljanim melodičnim distorzijama post-punka a'la New Order, a onda se, možda opet vraća na izbjeglice, raseljenike, nesretnu dijasporu, vječite nomade i sve one koji su htjeli - ne htjeli morali napustiti svoje ognjište sentimentalnim ugođajem "Free wheels", ali samo u glazbenom izrazu. Posljednje dvije "Flatland" i prvi singl "Samurai" (jedina na makedonskom) kojim je album najavljen su klavirske etide oivičene između moderne klasične glazbe i indietronice dajući sumornu viziju nadanja onima koji u Europu pristižu preko mora očekivajući obećanu zemlju bez robova.
Praznina, odnosno šupljina je predočena vještim poetskim smislom za humanost i pravdu koja redovito stiže posljednja. Može se slobodno zaključiti da je "Dear Cavity" dostojanstveno angažiran protestni pop album na razmeđi elektronike i nekolicine pripadajućih žanrova od post-punka naovamo ne švrljajući previše po dalekoj ostavštini 80-ih i 90-ih. Rad tipkovnica i povremene gitare je analogan, odsviran prirodno uživo bez programiranih aditiva (jedino su ritmovi programirani), a ona početna slatkoća i privlačnost da se možebitno radi o mainstream pop-indietronici s bezbrižno lepršavim sadržajem o ljubavnim jadima i frustracijama samo je sofisticirana čahura u koju trezvenim razmišljanjima i stavovima uvlači Angelevski prijatnim baršunastim vokalom, kako sam još u recenziji prvog EP-ija spomenuo, nalik na Jon Marsha iz The Beloved.