Koliko je smiješno do paradoksa, tako je i teško prihvatiti činjenicu da se naša najjužnija slavenska braća na Balkanu odnedavno moraju zvati Sjevernim Makedoncima ili Sjeverna Makedonija jer Grcima nikako ne odgovara ime Makedonija, a nitko nije uopće reagirao. Niti Hrvatska predsjednica Kolinda Grabar Kitarović, niti Bugari, niti Albanci, a srpskom Vučiću to ide na dušu, on je prvi glavni susjed. Ona je Grčka odvajkada, još od tamo Aleksandra Velikog kad se prvi puta posrao u togu zavijenu preko nožica nejakih što su kasnije ojačale janjetinom, fetom, finim mesekom istrijebljene sredozemne medvjedice (bila je zaštitni znak Mediteranskih Igara u Splitu 1979.) i spretnošću helenskih čobana i ribara prometnuvši se u strašnog ratnika koji je pokorio cijeli ondašnji poznati svijet šireći kulturu i dostojanstvo barbarskim narodima kao do tada najsposobniji vladar osvojivši Perzijsko Carstvo i došavši do Indije, a momče je živjelo samo 33 godine vladavši tek 13 godina. O njemu su ispisani mitovi i legende, smatra ga se najznačajnijim osvajačem, bio je gay, nije uspio stvoriti dinastiju, imao je nekoliko žena, ali je slučajno začetu djecu pogubio. Jedini mu je ostao sin Heraklo, no svi oni za koje se smatralo da su mu potomci, otrovani su ili ubijeni nekoliko godina nakon njegove smrti po nalogu Ksanadera, regenta tadašnje Makedonije oko 310. ili 309. godine prije Krista. Današnji Grci kao nasljednici tog mladog diktatora i osvajača što je između ostalog inspirirao u jednu ruku i najvećeg u prošlom stoljeću, vrlo sličnog, ali na svu sreću neuspješnog Hitlera, smatraju odvajkada da je taj tako maleni komad zemljičice na planeti od svega nepunih 26 tisuća kvadrata skupa sa svim stanovnicima njihov teritorij. Makedonija se praktički autom može proći u jednom danu od zapada do istoka i od sjevera do juga, sjećam se, jako davno smo išli posjetiti prijatelja koji nosiše smb uniformu JNA u Gostivaru za vrijeme bivše 'složne' federacije. Od Tetova do Gostivara ima nekih možda maksimalno 30 km, a kako smo se vozili noću, iz Tetova smo jasno vidjeli svjetla u Gostivaru i mislili smo da je to nekih 5-6 km, no nismo bili svjesni da je cesta skroz ravna ko po lineru, a usput smo se i napušili, zakaj i ne bi. Ta vožnja noću, tamo davne 1987/8 bila mi je nešto nezaboravno. Ravna linija, možeš voziti i 120 km/h (koliko je mogao naš Renault 4), nije bilo milicije, stali smo par puta da se spišamo jer smo puno pili pive iz staklenih flaša (nije bilo plastičnih q-packova) i na auto-kasetofonu smo slušali nekoliko dana kasete Gang Of Four, Talking Heads, Haustor, Kraftwerk, Sex Pistols, Exploted, The Clash, Disciplinu Kičme, pa i Madonnu, Cyndi Lauper, Springsteena, Tom Waitsa, Nick Cavea, ma i Plavi Orkestar, neću lagati i Bijelo Dugme i Parni Valjak i lokalne radio stanice Vinkovci, Niš, Prizren, Novi Pazar, čak i radio Skoplje koje su se mogle uhvatiti jer je put do Gostivara trajao cirka dan i pol, ali smo došli do njega i nazad istovarivši za gorivo skoro svu ušteđevinu koju smo kao klinci od 19-20 godina imali, ali smo došli na cilj i uspješno se vratili, a da nas nitko nije niti najmanje omeo u toj raboti. Kakvi milicajci i patrole, Renault 4 nije mogao voziti brzo, bio je uobičajeni tip automobila poput stojadina, malo brži od fiće, ali vraški izdržljiv i donekle jeftin, ali danas da si ekipa i ja priuštimo 'munju' od auta koja će nas odvesti do Makedonije i nazad, na to niti ne pomišljam jer su materijalno-finacijske relacije sasvim drugačije. Drugačija je zajebancija, drugačiji su odnosi, ljudi sasvim drugačije razmišljaju. Hrvatima, Slovencima, Srbima i Bosancima uopće nije bitno što se Makedonci sad moraju nazivati Sjevernim Makedoncima. Nije to jadno. Žalosno je što pravi 'krik' i 'urlik' naših Makedonaca nije dosegao sveopće komešanje nas svih južnih Slavena. Pogledajte ćoravi: makedonski rock izvođači još od pojave Leb i Sol, te čuvene Lole V.Stain i Mizara svoje tekstove i naslove pjesama pišu latinicom (uglavnom), mada bih ja više volio da ih pišu makedonskom ćirilicom, ali bi onda bili 'nerazumljivi' tamo nekom radniku na mješalici za beton što jedva da ima završenu osnovnu školu, ako ju je uopće i završio, recimo u specijalnom odjeljenju, a za to moraš imati IQ cirka 30-50, poput nekih što imaju odlične plaće s takvim koeficijentom na, kako kaže Matej Kranjc 'najvišjim inštancama'.



Ajmo o albumu... sjajan je, odmah otprve, makar tako ne nalikuje i ja sam se zapitao nisu li to neki snimci Pikolominija od ranije što nisu do sada objavljeni. Može se učiniti i tako otprve kad se posluša akustična legato "Ako ti treba poveke", kao da je iskrsnuo spomenuti Krajnc, međutim, naredna "Ne odam vo Berlin" ima snažnu poveznicu Talking Heads s najboljih radova - "Fear Of Music" i "Remain In Lights" staccato gitarama, a nadalje se ova ne presnažna fikcija razvezuje na odličnu "Tanz kultura", taman kao da su je Talking Heads napravili kao nadopunu "I zimbra". Vokal je tu presiromašan i treba biti energičan, ovako potišteni ničemu ne služi osim zadovoljavanju pop kriterija, ali stvarčina je u rangu najboljih alter stvari Haustora koje nitko ne spominje, recimo "Sejmeni", a govore o mnogo čemu. Meni je ova pjesma favorit. "Kopile" glazbeno asocira na EKV i dijagnozu Depeche Mode s, dakako, mračnijim štimungom, "Soba" ima relevantne neo/ new-wave reference kao i dobar dio materijala, ali od pjesme do pjesme se stiče prenaglašen melankoličan ugođaj bez nekog posebnog vokalnog izražaja, onako grublje rečeno, poput te ceste od Tetova do Gostivara, linearno i neborbeno. "Jugoslavija" je još jedna tipična stvar uronjena u tu kombinaciju gitarskih staccata i prozračnih harmonija synta, uz dakako plesan tempo evocirajući lijepu prošlost, naravno, kako za koga, više za sjetno chill-anje uz blagi polu-angažirani stav, dok su dvije posljednje "Pomalku od ništo poveke od se" s laganom metodikom i "Prosvetno delo" odjeci te ex-Yu s post-punk artizmom sklonim psycho-pop inverzijama.



Podaci govore da je album sniman od 2011. do 2019. u prostorijama skopske političke udruge FK Gradski Sid/ ФК Градски Ѕид (ovo Ѕид me zbunjuje, ćirilica nema znak 'S'), a onaj electro zvuk po kome je Pikolomini znan uvelike je zamjenjen analognom svirkom gitare, basa, živih bubnjeva i syntovima. Kao gosti spominju se Darko Tasevski i Antonio Dojčinovski koji su dali vrlo dobre performanse, samo nije naznačeno u čemu - da li je ovo još jedan manje-više solo album Davida Angelevskog ili pravi 'bendovski' za gitaru, bas, bubnjeve i klavijature, onakav kakve su nam svojevremeno isporučivali danas neznani za hrvatsku audijenciju PMG Kolektiv... Hm? Kako god, ovdje ima jako dobre i pozitivne Davidove (Pikolominijeve) priče o današnjoj modernoj Makedoniji iz indie-pop rakursa s prizvukom starih vremena konca 70-ih i početka 80-ih godina prošlog stoljeća na romantiziran način koji nikome ne šteti i ne nameće se. Ne treba biti prestrog da u ponekim dionicama manjka prijeko potrebite energije, ali da album ima 2-3 sjajne pjesme s kojima bi se čak i neka velika imena ovakvog žanra poput Boe, Franz Ferdinanda ili onih najboljih Talking Heads mogli naći u neprilici konstruktivnog minimalizma, a tu se prvenstveno cilja na "Ne odam vo Berlin" i sedmominutni post-punk/ world music/ trance "Tanz kultura", po meni ubjedljivo najveći hit ovog 38 minuta i 56 sekundi dugačkog rada.

Naslovi: 1.Ako ti treba poveke, 2.Ne odam vo Berlin, 3.Tanc kultura,

ocjena albuma [1-10]: 7

horvi // 30/12/2019