home > mjuzik > An Exercise in Suprise

kontakt | search |

FIGHTING WINDMILLS: An Exercise in Suprise (Sharla Records, 2018)

Znam da je jako mnogo prošlo otkako sam išta pisao o ovom skopskom bendu. Ima tome punih 7 i kusur godina, od tada su se drastično promjenili, ali, vidi vraga, nisam zaboravio za njih premda sam odonda napisao najmanje 2000 recenzija. Nestala je vokalistica Ena Balova, a stil im se okrenuo u suptilni instrumentalistički post-rock s mnogo progresije. Naredni album "Rhapsodies in Void" (2013) recenzirao je bivši suradnik Terapije Ž. Marković, a nastavak tog odličnog albuma u obliku "Yugoslavia in Space" (2016), na žalost nije nitko na ovim stranicama.

A trebao je to barem netko popratiti s obzirom da je ovaj, četvrti zvanični po redu album logičan sljedbenik što zaokružuje instrumentalnu trilogiju jako teškog života na našem najjužnijem dijelu slavenskog Balkana. No, kako je, tako je, ovaj bend nimalo ne pokazuje nikakve znakove umora bez obzira na medijsku popraćenost fokusiravši se na ono staloženo što dolazi iz srca i uma - na njihovu uzajamnu sviračku spregu što pršti svim mogućim atributima od prve do zadnje sekunde.

Naime, kako album otvara ambijentalni uvodnik "Manouevre down" s mračno obojenim staccatima gitara Filip Bukršlieva i Nikole Gugoskog, te ritam sekcije (Antonie Veskovski - bubnjevi, synth, Deni Omeragić - bas), na vidjelo izlazi mnoštvo memorabilija s kojima je ovaj bend, nekoliko puta mjenjanih postava (jedini originalni član je Bukršliev) odredio svoju neobičnu putanju vrlo nadarenih i kreativnih performansa što su mjenjani s albuma na album. Iz te ambijentalne laganice post-rocka što se zakuhtava već nakon druge minute isplivava osebujan The Edge stil iz najboljih dana U2 kad je producentsko kormilo preuzeo Brian Eno, no kako Fighting Windmills nimalo nisu retro shvaćanja, iz pozadine iznjedravaju mic po mic, veliki groove faktori - duhačka sekcija koja im se priključila upravo na nerecenziranom "Yugoslavia in Space" - Ninoslav Spirovski (klarinet, soprano saksofon, inače stalni član benda od 2012.), te gosti Bisera Bazer (trombon), Vasko Bojadžiski (tenor saksofon), a u drugoj pjesmi "Sideshow performer" i Jordan Kostov (harmonika dugmetara). Ta punoća zvuka koju su dobili upravo na račun duhača (i harmonike) čini specifičnost čitavog rada od nepunih 40 minuta stvarajući sjajan melodično-provokativan živac za Balkance i one koji se ne osjećaju tako premda su ovdje rođeni negirajući pojam artističkog u pojmu modernog rocka 21. stoljeća s tradicionalizmom.
[  ]

Kreativna sprega koja frca iz svih ovih 5 komada ide im na ruku još bolje nego nekoć čuvenim Leb i Sol tokom 70-ih i 80-ih. Evo ovako: Stefanovski & co. su bili jako popularni i objeručke prihvaćeni od kritike jer su spojili tada kurentni stil progressive/jazz-rock/fusion s new-waveom, funkom i popom (nikad ništa nisu imali s punkom i hardcoreaom), a ova ekipa, slobodno ću reći, ne osvrće se mnogo na to, mada ima nekih podudarnih sličnosti. Burkšliev nije toliko virtuoz poput Vlatka, a uostalom, tko više treba 'guitar hero' ispade, to vrijeme je prošlo, njegova glazba i bend funkcioniraju kao čvrsta zajednica koja se druži s jasnim idealima - artistički jakim prezentacijama današnje Makedonije koja ima čitavu gomilu sjajnih izvođača, puno boljih nego su to nekoć uz Leb i Sol bili Cilinder, Patika, a kasnije i Mizar i još poneki. Njihov stil je svjetski prepoznat i univerzalan, ne moraju se nametati sa žanrovskim forama i štosevima da dopru do publike, a upravo što je ovaj album od A do Ž (iliti po engleskom od A do Z) takve naravi, teško da će ga neki slušatelj iz recimo Japana, Britanije, Rusije, Južnoafričke Republike, Indije, nikako iz USA, pa čak i Albanije, Grčke ili Bugarske uspjeti svrstati na Balkan.

Ovdje čak nema ništa prepoznatljivo 'balkansko', a opet ima - post-rock u sklopu s world-music trendom pokazao je kroz svoj razvoj mnogo jasnih karakteristika kad se jasnije promotri: ne bi Stefanovski i Bregović ništa postigli da nisu na vrijeme 'upali u štos' world-musica i počeli umjesto rocka prodavati svašta za onaj tip publike koji taj stil glazbe baš i ne šmeka nešto osobito. Publika je jako plitka, ne razumije Bethoweena, Bacha, Mozarta, koješta, pogotovo jazz, a takvoj se sorti ljudi može ponuditi svašta dobivajući mega popularne zvijezde The Beatles, The Rolling Stones, Queen, te kralja Elvisa, kraljicu Madonnu i ostale primadone popularne, lakoglazbene industrije.



Fighting Windmills su specifičan bend, posebno fiksiran u glavi i stvarateljstvu - skroz su moderan na ovome albumu ne drugujući s prošlošću, koriste tek neke naznake odavno prihvaćenog trenda post-rocka, ali s posve novim shvaćanjima, uvjetno rečeno pop-glazbe. Njihove pjesme iznose po 6 do 10 minuta i nimalo nisu bezazlene. Razrađene su u takt do takvog smisla u kome sam smisao opovrgava činjenicu da su iz Makedonije. Prevazišli su tu neku lošu karmu i postali svjesno jedan od najboljih i najoriginalnijih bendova s našeg područja odsviravši elegiju na žestoko mračan i ambijentalan način instrumentalnu priču o dijelu svijeta gdje je najteže živjeti na Balkanu, ali živi se i pokušava se umjetnički stvarati bez obzira na sve tegobe. Sasvim sigurno nitko neće niti pomisliti da je "Simple celebration of light" iz njihove zemlje, svatko će pomisliti kako je to bend iz USA ili Britanije, dvije još uvijek najvažnije države na svijetu. Ali, karta se prekrojava isto kao što niti sjeverni pol više ne stoji tamo gdje je bio 1860. godine kad je otkriven. Odonda se pomaknuo za 800 km, svake godine se miće po 70-80 km, niste znali? Mi smo Zemlja, nismo legure sunčevog planeta, alo, sve se mjenja iz 365 obrtaja godišnje svaki puta. I svaki taj okret oko Zemlje shvaćamo drugačije, da nije isti kao onaj prethodni, a to je istina zašto su Stefanovski, a i Fighting Windmills toliko promjenili stil ka nečemu boljem i prepoznatljivijem. Vlatka po ničemu ne mogu optužiti, osim da je postao totalno patetično sranje za nitkove koji glazbu ne kuže poput velikih vedeta koji uživaju u koncertnim dvoranama, ali ovi Makedonci imaju sve predispozicije da ga umjetnički unište kao momentalno najbolji i najoriginalniji rokeri s ovog dijela, južnog Balkana.

Naslovi: 1.Manoeuvre down, 2.Sideshow performer, 3.Bird, disco bird, 4.Gulag magic tricks, 5.Simple celebration of light

ocjena albuma [1-10]: 9

horvi // 29/05/2018

Share    

> mjuzik [last wanz]

cover: Martin Krpan

MATEJ KRAJNC: Martin Krpan (2018)

| 24/06/2018 | horvi |

>> opširnije


cover: Limbohead

DOBBELTGJENGER: Limbohead (2018)

| 23/06/2018 | horvi |

>> opširnije


cover: Uličarski grimoari

VOLTAIRE M.A.H.: Uličarski grimoari (2018)

| 22/06/2018 | horvi |

>> opširnije


cover: Beton

Kandžija: Beton (2018)

| 21/06/2018 | ivan blažinović |

>> opširnije


cover: Under the World

VOWWS: Under the World (2018)

| 21/06/2018 | horvi |

>> opširnije



well hosted by plus.hr | web by plastikfantastik*