home > mjuzik > Velvet Space Love

kontakt | search |

TOMISLAV GOLUBAN FEAT. TONI STAREŠINIĆ: Velvet Space Love (Spona, 2018)

Kad se govori o pop glazbi, misli se na svu popularnu, a tu su i blues, kao domicilni teritorij našeg najboljeg usnoharmonikaša Tomislava Golubana (usput i najboljeg u istočnoj Europi, dobio je mnoga priznanja), te 'pop' elektronika, onih eksperimentalnijih poriva Toni Starešinića, svima jako dobro znanog i dragog majstora na tipkovnicama iz Mangroove, Chui, ali i nekih puno ekspresivnijih bendova/ projekata iz ove i prošle decenije o kojima mediji baš i nisu govorili jer ga nisu poznavali. Tako to ide u životu. Dok daješ možda i najbolje od sebe, nitko te ne primjeti, a kad dobiješ Porin, svi te znaju.

Međutim, ovo nije neka Porinovska figura za esencijalno vrhunsko dostignuće, mada me u ovakvoj jako lošoj godini što se tiče faha kolaboracije uopće ne bi začudilo jer je ovdje glazba sjajna kohezija ova dva vrsna muzičara i improvizatora koji umiju svaki ton i svaku imaginaciju pretvoriti u stvarnost, odnosno ideju znaju katalizirati u konačan proizvod a da on nema neke anomalije, kao što je to redoviti slučaj s gotovo svim našim pretencioznim glazbenim artiklima.
[  ]

Kao prvo, ovdje nema onog preseravanja 'ja sam najbolji', a nema niti nadmetanja s idejama. Album u trajanju od 50 minuta je minimalističkih korespodencija, striktno baziran da melodijski bude ugodan i nenametljiv, a opet, da ima sve svoje artističke zakone, pa i bezakonja, ako ćemo točno. Jer točno precizirati što se od ova dva genijalca može dobiti isto je kao razbijati glavu o utakmicama naših 'vatrenih' protiv daleko razvikanijih protivnika, neću reći neprijatelja, jer sportski i umjetnički, nema neborbenih.

Njih dvojica su, znam iz prve ruke, ovaj session napravili na Golubanove snimke s kojima nije zna što bi, a zvučale su mu odlično. Trebao je samo pravog maestra da ih potpuni i obogati sa svim potrebnim medikamentima, tako da to u konačnici dobije konturu, ajde, de, nazovimo instrumentalne 'pop' pjesme s kojom Goluban ionako stalno barata u okviru bluesa nikad se ne odvaljivši u simfoničnost alternativnog bluesa i space/post rocka s kompozicijama od 10-15-20 minuta (poput Psychic TV ili starih Mogwai), što bi mu, jako dobro došlo. Nema veze. Želio je neku novu dimenziju, a to je i dobio. I k tome dobrodošlu.

Uvodna "Zero gravity" kreće od Tonijevih pshodelija, te se nastavlja s vrlo nježnom Golubanovom melodijom na usnoj harmonici asocirajući na "Amazing grace", posvetu Bogu, razvijajući drone/doom strukture u melodijskim intervalima, onako kako bi možda Pink Floyd da su svi na okupu počeli jedan konkretan album, dakako u tromom tempu, a naredna "Space drive" odmah isprve zvuči kao da su se spojili Steve Reich, Philip Glass, Tangerine Dream i Brian Eno. Svakako ne kažem da je ovo neko ludilo, ali ima nevjerojatne fantazije, osobito s Tonijem klavijaturama (i pratećim soft ritam mašinama), odvodeći cijelu sliku u nevjerojatno progressive lucidnost s kakvom ovdje na ovim prostorima nitko nije baratao. Čak se povremno učini da su i Kraftwerk negdje tu. "My Jupiter mistress" je kao čaroban izdanak legendarnih War s jazz senzibilitetom najljepše ljubavne priče koju je od 1.10 ispričao Toni staccatima na klaviru, ma nešto najljepše i najsenzibilnije do 2.14, ma dionica je to koju stalno ponavljam jer je zanosno lijepa, nije repetirajuća i ima svoj tok. Naoko, nakon ovakvog genijalnog uboda, čini se da će cijeli album zaroniti u melankoliju ambijentalnim komadom "Hypstesleep dream" s pratećim nijermim ženskim opernim vokalima, svaka čast! Tema je ta svaki oproštaj od nečega i vrlo brzo može postati Golubanova instrumentalna himna na odjavi svakog velikog događaja, a rekao bih i na sprovodu. Veličanstvena je kohezija ova dva glazbenika koja izuzetno cjenim, a sa ženskim vokalom je dobila na potpunoj artističkoj supermaciji, ono što se kaže, više mi ništa u životu ne treba, poželio bih da mi se ovo svira na sprovodu, da postane klasik za moderne sprovode, a ne ona klasična ubojstva od melodija s kojima nas svi ti DVD-limeni orkestri nabacivaju. A Bože moj, danas su došla vremena da nikome za sprovod više ne treba svirati tradicionalne limene gluposti. Ovo je 21.stoljeće, treba sve konvencije iz 20. stoljeća baciti vrit! Totalno tako. U guzicu, odbaciti tradicionalnost i hrabro krenutu dalje. Jel' smo umjetnici sve manje popularnog žanra koji se zove rock/blues/alternativa ili nismo?



Ovo je osebujan album dva iznimno kreativna glazbenika koji apsolutno odvaja od bilo kakvih žanrova, rade ne samo 'svoju' nego i 'našu' glazbu prema kojoj se ne možemo ponašati onako kako s tradicionalnim popom ili nekim još beznačajnijim surogatima. Ajde, de, zadnji dio albuma su remiksevi, no niti oni nisu bezazleni. Može se i u njima pronaći kvalitetne robe, dakako za ljubitelje, uvjetno rečeno extended varijacija, no od nespomenutih kompozicija o kojima bi se dalo raspisati cijele eseje valja posebnom izdvojiti pravi pravcati blues/jazz "The busiest woman I've ever loved" sa živom brass sekcijom i odjekom oldschool big bandovskog miljea a'la Glenn Miller. Dakako, ovo jeste spoj bluesa usne harmonike i elektronike, nadosnimljavan i nadopunjavan, no obostrano je autorski tako da čak niti "Tsmk" u standardnom Morriconeovskom spaghetti-western izdanju ko' rođenom za filmske, sve dosadnije i zamornije prtljancije Tarantina ili "Till the end of space and time" s neodoljivom sintagmom Depeche Mode iz ranog perioda s Vince Clarkeom (poput usporenijeg hita "New life" iz 1981.) ne mogu proći nezapaženo.

Naslovi: 1.Zero gravity, 2.Sdpace drive, 3.My Jupiter mistress, 4.Hypersleep dream, 5.10-9-3, 6.The busiest woman I've ever loved, 7.Tsmk, 8.Till the end of space and time, 9.Zero gravity remix, 10.Tsmk remix, 11.Man with a harmonica

ocjena albuma [1-10]: 8

horvi // 05/08/2018