Moram priznati da sam se ugodno iznenadio kad sam saznao da će Chui izdati album s pjesmama u suradnji s Jazz orkestrom HRT-a, s kojim dijeli saksofonistu Vojkana Jocića. Jazz orkestar HRT-a gledao sam do sad bar desetak puta, što u Gorgoni (gdje je snimljen i ovaj cd), što u Lisinskom, i svi svjetski dirigenti imali su same pohvale za naš orkestar. Samim tim bio sam siguran da ova kooperacija nikako ne može biti fejl, ali ono što me više zanimalo je koliko će se orkestar prilagoditi maloj grupi ili obrnuto. Odgovor na to će osvanuti uskoro u ovom osvrtu.

Ono što je sigurno da su bigbendovska cd izdanja kod nas, (a i vani), prilično rijetka, a opet u nekom kraćem periodu u Hrvatskoj su, uz predmet ove recenzije, izašla još dva (možda i više?) albuma (Swing Analasys, Antuna Tomislava Šabana, te 'Well Paid Girl', Viktora Lipića i Valerije Nikolovske), što je velika pohvala izdavačima.

Ono što na prvo slušanje odvaja prvi od drugog cd-a (da, ovo je dvostruki cd!) je utjecaj big banda na Chui, gdje je prvi cd baš big bendovski i sam upliv Chui glazbe nije toliko očit. Osobno mi se to svidjelo, primarno kao odmak od njihovog standardnog zvuka, poput kratke preobrazbe. Pjesme su tako na prvom cd-u oplemenjene i imaju blagu pop patinu kojom će se približiti (pretpostavljam) čak i široj glazbenoj populaciji, posebice onoj koja naginje jazz glazbi, a elektronski utjecaj na istu nikad im nije bio pretjerano zanimljiv. Kad bih trebao izdvojiti album koji mi imao sličnost s ovim prvim dijelom ovog albuma, prva asocijacija bio bih mi Milesov 'Live around the world', koji iako nije s big bandom, ima sličan ugođaj i atmosferu.

Na drugom cd-u stvari se počinju kotrljati, tu se dobiva dojam da se Chui već pošteno uigrao i usudio prikazati sebe, te ostaviti big band samo kao pratnju. Ta pratnja podešena je poput najfinijeg švicarskog sata, gdje jazz orkestar HRT-a ulazi i izlazi u pjesme toliko precizno da se čovjek naježi. 'List na vjetru' , koja već sad ima status klasika i u kojoj je Josipa Lisac maestralno dala sebe, jedina je pjesma oko koje ne treba trošiti previše riječi i zbog koje će mnogi poželjeti imati ovaj cd u svojoj diskografiji. Meni osobno puno je zanimljiviji instrumentalni dio drugog albuma u kojoj je Chui pokazao jaja, pa čak i porazio big bend. Iako znam da ovo nije nogometna utakmica i nema pobjednika i gubitnika, imam potrebu naglasiti da nije lako ući u koštac s ovakvim big bandom, a opet uspjeti prikazati svoj zvuk, ma koliko aranžmani bili na jednoj ili drugoj strani. Chui je u tome definitivno uspio što me još uvijek fascinira.

Glazba kroz ovaj album opasno šara po raznim kolosijecima, pa tako možemo čuti šlagerske aranžmane koje će vas asocirati na Ivu Robića ili Jimmyja Stanića, a vrlo brzo lovi vas zaokret k avangardnom futurizmu kroz Vojkanov distorzirani saksofon ili Tonijev space ugođaj klavijatura, a minutu kasnije odjednom vas opali cool funky ritam Jankovih bubnjeva. Naravno, ne smijem zaboraviti niti dirigenta orkestra Andreasa Marinella, koji je posložio svoje trupe da izniveliraju i podignu zvuk Chui platforme.Tu šarolikost najviše postižu pri otvaranju drugog cd-a u skladbi "Punch", koju potpisujem kao najsnažniju pjesmu ovog albuma.

Jedan od neosporno najboljih albuma u tekućoj godini, koliko zbog ljubavi koju gajim prema jazzu, toliko i zbog nade da će ovaj album barem malo proširiti domaću slušateljsku jazz populaciju. Jer i oni koji nisu skloni jazzu, pa ni toliko prema onom što radi Chui, vjerujem da bi album 'Chui ovu glazbu' potaknuo da se lagano preusmjere prema ovom predivnom glazbenom žanru. Tko zna, moguće da je ovo baš onaj album koji će mnogi jednom spomenuti kao svoje glazbeno jazz odrastanje!

ocjena albuma [1-10]: 10

jura // 10/11/2017