Zahvaljujući neumornom kreativcu Toni Starešiniću, Chui bez ikakvih teškoća mogu podariti uzbuđenja i inovacija koliko god požele. Prethodni albumi su im odreda izazivali trnce i magične relacije kojekakvih putešestvija, mahom kozmičkih, SF storija, nadrealnih, pomalo ekscentričnih u svojoj čudnovatoj bizarnosti s odmjerenim balansima vješto dizajniranih koreografija, a ovdje se na dvostrukom albumu od više 70 minuta po prvi puta prikazuju u punoj komociji oslobođenoj striktnog koncepta. Naime, ovo je neuobičajena ploča za njih (ima i vinilno izdanje!) s obzirom na dosadašnju diskografiju: ima djelomice namjensku strukturu kao soundtrack za nijemi film "Berlin simfonija velegrada" Waltera Ruttmanna čiji je materijal premijerno izveden na otvaranju Zagrebačkog Berlinale Specijala u suradnji s filmskim savezom i institutom u Zagrebačkom kinu Tuškanac i poprilično se odvaja kakvoćom i sadržajem od, nazovimo slobodnog hoda koji se nalazi u prvom dijelu. Baš upravo taj prvi dio je manje očekivan: prvi singl "First of all..." je sabijeno napenalen na samo nepune 4 minute snažne progresije neo-elektronike, jazza i saksofona Vojkana Jocića davši onu prijeko potrebnu čar odavno esencijalnom pitanju što jazz može dati novim vremenima. Nije li jazz sam po sebi ostao u davnim pred-r'n'r vremenima, kao što s nevjericom pitaju rockeri? Uh, ma nikako nije jer ovaj bend spaja naoko nepremostive kategorije i fahove u snažnu pop figuru oslobođenu striktnih žanrovskih konvencija. "Ex machina", skoro tri puta duža kompozicija otvara početnu letargiju d'n'b fleksibilnosti s jasnim Jocićevim jazz ubodima; iz početnog groove elana se ide u ambijentalnost dizanjem tenzija ugodne disharmonije u disonantama što je modernistički jazz na visokim osnovama. Ovdje je jedina boljka repeticija riffa, tek toliko da se slušatelja ažurira na početni stavak putujući basovima i trip manijom u beskonačnost, "Grounded sun" (nastala u vrijeme pandemije) izranja iz nu-jazz formata kotrljajući sve zanimljivije figure saksofona i dubokih Tonijevih klavijatura u kojima ima uistinu svačega; oni koji nisu prisustvovali primjerice nastupima Tony & Guy (duet s Đurom Dobranićem) ili starim, nažalost nepostojećim bendom Tannu Tuwa ostaju zakinuti za adekvatno iskričav genije improvizacije na licu mjesta, te druga pandemijska "Nine views", vrlo plesna ide na kartu fleksibilnog množenja pop/acid s fusion rutama gdje ritam sekcija vrši fantastičan učinak: debelo masno naglašen bas Konrada (naravno, Lovrenčića) i bubnjara Ivana Levačića ovdje igraju glavne role, no meni se čini da je namjenski dio, nekako bolji od ovog prvog...



Tu su 4 vrlo dugačke kompozicije nazvane "Symphony of a metropolis Act" (I-IV) u kojima je supstrakt kohezije benda najizraženiji: prvi dio je ambijentalni Tangerine Dream miješan s post-rock aditivima Trans AM i meni uvijek pristupačno nezaobilaznog konglomerata kad je ovakva ritmička sekcija u pitanju, onog nevjerojatnog post-punka Simple Minds iz ranih 80-ih, djelomice podsjetivši na new-romantics eru, izvitoperivši kompoziciju na vlastiti mlin - jazz saksofona noseći snagu fikcije poput frontmena i tekstopisca, recimo David Bowiea iz berlinske faze. Drugi dio "Symphony of a metropolis Act II" je najzanimljiviji i svakako najprivlačniji: počinje poput Oliver Mandićevog prvog albuma "Probaj me" (1981) križanog s melodičnim disco-funk jazzom KIM (Kire Mitrov) iznenada odpeljavši u spomenuti Tangerine Dream koncept križajući Bowiea koji je drugu stranu epohalnog "Heroes" provukao kroz ambijentalni psycho-drift, što Chui-ju omogućava eksperimentalni segment širokog transparenta od čak 14 minuta kovitlanja dinamičkim progressive sferama u kojima su ionako majstori. Tek neznatno kraći komad "Symphony of a metropolis Act III" igra na sentimentalan ugođaj u nekoliko stavaka: prva dva su izraziti sentiš-stiskavci, dok je treći, središnji naglašeni, ha, organski big beat a'la The Chemical Brothers cirka iz faze drugog albuma "Dig Your Own Hole" samo s dakako, jasnom razlikom slobodnih instrumentalističkih linija uperenih u Vojkanov jazz atribut saksofona u kolopletu harmoničnog synth tripa idealno uskočivši u zadnji "Symphony of a metropolis Act IV" pojačan elektronskim fade-in staccatima uperivši se na njemački Dusseldorf, a naravno i Berlin genom 'ritam i ples iznad svega' kompleksno zadirući u techno/ rave, ali i nepresušan funk iniciran i osjetnim industrial elementima, odnosno, ovaj namjenski opus od 42 minute ima zadivljujuću putanju ekstenzija klizeći slojevito u šaroliki stilski ekstrakt održavajući apsolutnu koheziju prošlosti futurizma pokazujući ponovno, po treći-četvrti puta da je ova ekipa najsposobnija za full pogođene rezultate kad ima konceptualan pristup sirovini, to jest samoj ideji.

Stoga se, barem moje viđenje i dojmovi kompletnog albuma razdvajaju na dvije ploške, onu prvu zabavniju i pop-ističniju, te ovu drugu, usmjerenu i daleko ozbiljniju funkcionirajući kao dvije zasebne, nepovezane priče, odnosno dva poprilično različita albuma koja bi, da nije Vojkanovog saksofona, teško bilo razlučiti kao djelo jedne te iste ekipe što dovoljno dokazuje njihovu višesmjernost i kompetentnost, te glazbenu elokventnost.

Naslovi: 1.First of all…, 2.Ex machina, 3.Grounded sun, 4.Nine views, 5.Symphony of a metropolis Act I, 6.Symphony of a metropolis Act II, 7.Symphony of a metropolis Act III, 8.Symphony of a metropolis Act IV

ocjena albuma [1-10]: 8

horvi // 06/12/2022