Bio sam u pravu, tamo daleke 2010., elem, prije skoro 12 godina kada su ovi, tada vrlo kreativni progressive rockeri iz Hemel Hempsteada realizirali, pokazati će se, završni album "The Incident" www.terapija.net/mjuzik.asp?ID=7388 predviđajući im ozbiljan pad jer su došli do stadija kada valja potpuno remontirati stil i zvuk na kome nisu radili vrlo dugo. Nisam predmnjevao da će se rasturiti i svatko krenuti svojim putem. Alfa i omega Steven Wilson je nakon toga nanizao 5 solo albuma koji su prošli puno bolje nego li s matičnim bendom (zadnja dva "To the Bone", 2017. i "The Future Bites", 2019., su bili na UK-top 5!!!), klavijaturist Richard Barbieri se razbacao studijskom aktivnošću realiziravši 8 od ukupno 10 albuma, čak je i po prvi puta u karijeri dao samostalni interview u vrijeme lockdowna (ako je vjerovati informacijama s youtubea), a bubnjar Gavin Richard Harrison valjda od tada nije imao pristojno prospavanu noć - učestvovao je na 40-ak albuma i neprestano svirao s King Crimson, The Pineapple Thief, Dave Stewartom, raznim jazzerima, pop pjevačima, kantautorima, rock bendovima i autorima različitih žanrova. Vjerojatno mu je kalendar-planer bio nakrcan da je za svaku godinu potrošio nekoliko notesa. Sad, bilo bi zajedljivo reći da Porcupine Tree u tih 12 godina hiatusa, ustvari razdoblja kada definitivno nisu postojali nisu nikome niti manjkali jer smo ih se naslušali i praktički svaki od nekoliko zadnjih albuma prihvaćalo se s opravdanim pretpostavkama (i sumnjama) kako će zvučati. A tu je i basist Colin Edwin koji se nije vratio u postavu: on je nakon razlazla realizirao 3 solo albuma i gostovao na 23 studijska rada svakojakih žanrova. Odnosno, ova ogromna pauza je svima dobro došla i bolje što je to tako bilo, a ne besomučno prangijanje istih shema i formata unedogled. Jasno je da bi dosadili i sebi samima kao što i jesu.



Ovaj povratnički album je suprotno očekivanjima bez koncepta. Nastajao je još nakon razlaza, svako malo bi Wilson nešto radio, čak je i uzeo bas gitaru koja mu je stajala, a kako je izgubio kontakt s Edwinom, neke stvari je komponirao upravo na bas gitari kao što je uvodna "Harridan", takoreći još i najoriginalnija s magičnim Barbierovim synthovima i elektronikom, baš onakvim dizajnom kakve je ambijentalno psihodelično šarao u vrijeme ne slavnog, ali vrlo značajnog benda Japan www.terapija.net/mjuzik.asp?ID=3456 koncem 70-ih i početkom 80-ih. Htio je potpuno izbaciti metal iz stila koji im se nakalemio na posljednja 4 albuma, pa je tako u "Walk the plank" izbacio i gitaru preoravši malo i electro-glitch s naglašenim Mick Karn bas-funk izletom, ali tu je jako malo radosti za plesni podij isto kao i kod Thom Yorkovih vrlo sličnih electro-acoustic/dance-pop radova. Ipak, napraviti čudo poput psihodelične elektronike "Ghosts", jedinog velikog hita Japan, Wilson očito ne može, a niti ne želi. Kao što ovdje nema tog uobičajenog koncepta budući da je materijal stvaran kroz čitavo desetljeće neaktivnosti, a poznato je da su znali prolaziti i mjeseci, pa i godine da nitko od ovog trojca nije prstom mrdnuo u njegovom kreiranju, rezultat je relativno rečeno i više nego ugodno pozitivan.



Premda nema izrazitog singla ili pretendirajuće pjesme za radio eter, izabrani singl "Rats return" s nešto heavy jazzy gitare je politička provokacija o likovima koji izražavaju interes u javnosti, ali kada dođe do potopa, kao što je bila depresija Brexita, pada Trumpa i Borisa Johnsona, bježe glavom bez obzira spašavajući vlastite stražnjice. Također, ovdje nema niti nekih pop urona - laganica "Of the new day" s akustično-ambijentalnim početkom se može pronaći u kolopletu njihovih ponajboljih radova s konca 20. stoljeća, a zanimljivo jest da ima čak 42 aranžmanske promjene u samo nepunih 5 minuta! Previše Floydovska "Dignity" balansira od uvodne sjetne baladičnosti o djetinjstvu i odrastanju u ipak predugačku sesiju od 8 i pol minuta, ali što bi onda progressive rock bio da ne raširi kompoziciju do patetične Floydovske dosade? Poprilično nalik na Tool "Herd culling" s učestalom dinamičkom tenzijom minimalističkih gitarskih staccata, ah, tu je uvijek ta točka pomutnje tko je koga plagirao i kopirao, zalazi u misticizam baziran na paranormalne aktivnosti ranča Skinwalker premda može asocirati i na nasilje i paranoje modernog društva, dok je završna, najdulja "Chimera's wreck" od skoro 10 minuta s ponešto jazziranja Wilsonova intimistička posveta ocu koji je umro 2011. i pretvorena je u egzistencijalizam refleksije smrtnosti.

A o tome koliko su manjkali fanovima dovoljno govore pregledi svih ovih 7 pjesama na youtube koji iznose od nekoliko stotina tisuća do milijunskih 'klikova' u proteklim mjesecima kako su objavljeni. Rečemo, rezime moj subjektivni: nisam očekivao ništa bolje, a niti lošije. Svirka im je i dalje relevantna u skladu sa žanrom i slavnom prošlošću kada su bili daleko ubojitiji i konkretniji, promjena je u tome što Wilson nije stisnuo distorziju gitare, nema niti one pretjerane monumentalnosti, a niti nije osmislio neku konstruktivnu 'filmsku' priču. Za mene jedno od slabijih izdanja u bogatoj im diskografiji.

Naslovi: 1.Harridan, 2.Of the new day, 3.Rats return, 4.Dignity, 5.Herd culling, 6.Walk the plank, 7.Chimera's wreck

ocjena albuma [1-10]: 6

horvi // 30/06/2022