Prva 3 albuma Rony Playstationa počimala su po nazivima s Funk ili Fonk, a evo ovaj je otišao u Galaksiju, no zadržao je sav šarm sampliranog funka koji za neupućenog može djelovati kao da ga je odsvirao živi bend s bubnjarom, basistom i klavijaturistom, te još ponekim muzičarem sa strane. No, to i nije nešto novo u njegovom pristupu, ali je spram prethodnog "Funkonaut" stanovito oslobođenje od onih silnih 'up & down" poteza i sampliranih vokala imaginarno tragajući za kozmičkom sferom funka na plesnom podiju. S potentnom plesnom osnovicom, ovih sat vremena je ukusno raspoređeno kroz miš-maš nisku lepršavijih i jednostavnijih, te onih nešto zahtjevnijih i kompleksnijih brojeva kao da je sistematski ujednačena težina koja vodi uobičajenu Ronyijevu autorsku karizmu redovito čudnovate fabule usmjerene na mnoštvo tih sampliranih vokala kojima ne bih znao porijeklo, ali neke se mogu prepoznati poput čuvenih krikova James Browna ili George Clintonovih citata. Kroz takvu smjesu u kojoj jednu od uloga stalnih foršpana, odnosno uvodnika u teme igraju psihodelični interludiji i intermezza, album počinje naoko suviše sintetički kroz prve 3 skladbe, no od "How grateful I am" stvari se razvijaju sve bolje zahuktavajući se iz broja u broj redajući barem 3-4 fokusirane eksplozije "Slap slap", kompleksne "Stanley, what is goin' on" sve do završne "Dress codes & freaky modes" uvijene u puno ležernije ruho jer službeno pravu završnicu "Good heavens, the cable snapped" ustvari čine samo dva vrlo kratka skita razdvojenih sa čak 10 minuta tišine.



Ovo je kao što rekoh puno jezgrovitije i sadržajnije izdanje što održava tempo na razini zadatka eksperimentirajući tek u intervalima, taman onda kada i treba kraći predah, ali opet se nekako ne mogu oteti dojmu da manjka onako snažnih komada kao što ih je bilo na "Fonkataque" albumu koji je odmah otprve zvao na plesni podij. Ne garantiram da se od tada naovamo nešto bitno promjenio ukus plesača, ali da su klubovi razmekšali taktičku intonaciju preferirajući dub sa kojekakvim varijacijama, uvjerio sam se već nekoliko puta čekajući koncerte pri čemu sam se znao smrtno dosađivati uz, karikirano govoreći, tromu, gotovo pogrebnu ritmiku. Odnosno, da je ovdje barem malo više žešćeg ritmičkog elana u krucijalno potencijalnim kompozicijama, bila bi oba palca gore.

Naslovi: 1.Intro....Blastoff, 2.Return to the bassics, 3.Black uhura pts 1-2, 4.How grateful I am, 5.Slap slap, 6.Galaxina mon amour, 7.Almost, 8.Mr. Host, 9.Stanley, what's goin' on, 10.Sole purpose unit, 11.Dress codes & freaky modes, 12.Good heavens, the cable snapped

ocjena albuma [1-10]: 7

horvi // 20/06/2018