Zurka mikrofonka, zulufi, trapezice, visoke potpetice, ogromne kragne, šarene boje, glamurozne šljokice... i ajde na disco-podij. Funk, funk i samo funk na nekoliko načina.

Drugi album beogradskog DJ-a ponovno je majstorski samplirani funk koji od prve kompozicije "Up yours, ratso" diže na plesni podij i to u tako brzom tempu kao da je riječ o big beatu najboljih dana Propellerheads, te mixeva i remixeva The Chemical Brothers cirka iz perioda albuma "Brothers Gonna Work It Out". Po riječima samog autora, pjesma je frustrirani revolt sistemu koji oduzima ličnu slobodu, a zauzvrat ništa ne daje. U svakom slučaju, ovo je Ronyijeva najžešća kompozicija do sada, te je upečatljiv otvarač albuma koji tjera da se nastavi daljnje istraživanje.

U narednoj "The break (pts 1&2)" dočekuje dvodjelan aranžman, a od treće "John Holmes goes to R.I.O." osim što kreće temperamentno šaranje s nekim znanim melodijama latino natruha, počinje i sofisticirani koncept o različitim likovima i događajima. U ovom slučaju o poznatom porno glumcu koji je bio i krimos što se u principu pokušavalo sakriti. Pravi pravcati P-funk (Parliament Funkadelic) stil pristiže u "A lot of fun" kroz naracije Richarda Pryora o onima koji prerano završe posao s određenim nastavkom u laganijoj "Goldy the pimp" posvećenoj makrou iz filma "The Mack". S podosta neobičnog tretmana, eksperimentalizacija i psihodelije defilira "Supa sistas on cycles" o ljepoticama na motorima, a onda pristiže još jedno poveće iznenađenje nalik na uvodnik kroz temu "Spectacular sound surprises" koja može podsjetiti i na new-wave/ no-wave scenu s početka 80-ih.

Fina plesna "Ohhh, colt" nameće se kao potencijalni singl, a osim toga je i najdulji komad albuma (punih 7 minuta) inspiriran likom seksipilne osvetnice Pam Grier. Kratki komad "Roll with the punches" samo je zagrijavanje za "Munchies no.69" koji je malčice predugačak s obzirom na repetirajući funk minimalizam. U ovoj kompoziciji uz globalni kostur manjka priča. Osobno me podsjeća na Talking Heads disciplinu albuma "Remain In Light", samo s razlikom što je na njemu David Byrne upecao neke od najboljih i najznamenitijih tekstova u karijeri. Pjesma bi u nekom remiksu ili sa opširnijim pjevanim ili spoken-word dodacima mogla zvučati daleko bolje. I na koncu, završna "The epilogue" kroz famu o nedodirljivosti rock i inih zvijezda koje često dožive svoj tragičan finiš vođena je posve drugačijim, laganim repetativnim zvucima piano-bar sessiona s učešćem duhača.

Rony Playstation je ovim albumom potvrdio majstorski zanat samplova koje je ovaj puta uvio i u konceptualnu fabulu blještavog, a često i izvitoperenog, nastranog, razbludnog, raskalašenog i pokvarenog života na visokoj nozi. Sama priča jest sofisticirana i nazire se tek kada se dublje zaroni u nju. Nije ponuđena na pladnju što će djelomično moguće uvjetovati da album otkrije svoje čari tek s vremenom, no ništa zato. Tu je ritam koji diže na noge.

Prvo ples i zabava, a onda otkrivanje šta sve iza njega stoji.

ocjena albuma [1-10]: 8

horvi // 06/12/2012