Beogradski majstor samplova u rangu velikih DJ-a čije originalno ime nije poznato osim što se predstavlja kao Funkadelian Johnson napravio je debitantski plesni album koji odiše prozračnošću i nepretencioznim mixmaster poduhvatima.

Kroz 10 komada uglavnom pristojnih radio-friendly duljina i sadržaja (od 3 do 6 minuta), ovaj maestro predstavio je bogati asortiman znanja, tehnike i različitih copy/paste tretmana. Sa tko zna koliko stotina samplova uzetih od različitih autora s brda starih ploča (a vjerojatno i sa friškijih izdanja unazad 20-tak godina), te uz pomoć ritam-mašina, loop tehnike i još nekih pomagala, sastavljeno je jezgro ove veoma plesne glazbe sa osnovnim temeljom u funku. Kao što to obično biva kod ovakve vrste zvuka, sasvim je besmisleno tražiti apostrof više od puke zabave premda je kroz kompozicije nanizano vokalnih sekvenci i spoken-word/ hip-hop dionica, dakako sampliranih koje upućuju na neki određeni koncepcijski tijek ili fabulu. No, one su tu samo da zadovolje uobičajene provjerene standarde pop pjesme jer se stiče utisak da bi bez njih kao instrumentali možda izazivali monotoniju. Možda. Tj. vokali su samo semantički dio egzotike aranžmana i shodno tome ne donose nikakve značajne parole, slogane, grafite, slem poeziju ili slično.

Budući da je čitav akcent albuma usmjeren na plesni podij, autor se u nekoliko brojeva zauzeo za izrazito snažne elektronske funk basove (najizrazitiji su u "Zenobia", "The mack of the year", "Brand new skin", psihodeličnoj "Da judge" i najplesnijoj "Sharp eye Washington") kojima je suprotstavio duhače, gitarističke shuffleove i funkirane riffove (osobito u "The deeper in debt, the harder you bet"). Katkad se dobro poigrao i breakovima pa se stiče dojam kao da je riječ o nekim extended ili remix poduhvatima tko zna kojih pjesama, no u principu, čitav album odiše hard-funk atmosferom njujorškog Harlema i Bronxa kada je hip-hop još bio u razvoju, a The Last Poets su izbacivali prve angažirane političke rime niti ne sluteći da će iz svega ovoga izniknuti jedan od najkomercijalnijih glazbenih popularnih stilova. Završna laganica "I always tell the truth even when I lie" posve vraća u vrijeme 70-ih i nadebelo podsjeća upravo na neke kompozicije The Last Poets iz te dekade, mada niti Barry White, War, George Clinton, Parliament/ Funkadelic i slična ekipa ne mogu ostati zakinuti sa svojim doprinosom utjecaja.

Dance podiji i DJ-i, veselite se!

ocjena albuma [1-10]: 8

horvi // 03/09/2011