Rony Playstation nije jedini predstavnik tvrdog funka na ovim prostorima, ali je zasigurno jedini koji revno održava šmek crnog urbanog i klupskog P-funka služeći se samplovima gotovo vješto kao i Public Enemy. Studijski, odnosno današnji rad na računalu i gramafonima daleko je jednostavniji od nekadašnjih složenih procesa samplinga na magnetofonskim trakama. Nema rezanja i ljepljenja traka, obloženih gramafonskih ploča sa slojevima selotejpa da bi se izvukao željeni sample, nema onih dugotrajnih naštimavanja prilikom miksa kada se sekvenca po sekvenca spaja satima i danima, a nema niti neželjenih, nekad vrlo čestih felera prežvakane ili oštećene trake zbog učestalog korištenja, vraćanja dionica i namještanja u pravi položaj. Nekad je posao producenta bio vraški zahtjevan stručni i tehnički zanat, dok danas zahvaljujući gomilama kompjuterskih programa svatko s ponešto mašte i imalo kompetencije u njih može stvarati čudesa.

Zadršavši se na ovakvom temeljnom pristupu, novi, treći po redu album nastavlja epopeju nadahnutu funkom konceptualno se otisnuvši u svemir i bespuća. Bez obzira bio on stvaran, fikcijski poput SF priče ili onaj različitim načinima inficiran i potaknut u mentalnom sklopu, jeste otvoreni kozmos koji nema granica. Astronauti ili 'funkonauti' kroz ovih 46 minuta putuju svojim prostranstvima imaginacije uvjetno rečeno stvarnog kozmosa poput čuvenih filmova "Rat zvijezda", "Zvjezdane staze" ili "Barbarella" odakle su i uzeti govorni samplovi za pjesmu "Baby Barbarella", jezde različitim destinacijama, vraćaju se u urbanu sredinu ili su čvrsto prizemljeni na nekom plesnom podiju pod utjecajem nekog opijata. Priča i dramatizacija albuma je pogođena skladno i vrlo maštovito, filmski režirana u kratke omnibus komade koji zajedno čine dinamičan spektar cijele fabule. Međutim, maestro Rony se ovaj puta previše zaigrao u dotjerani koncept smetnuvši s uma glazbenu infrastrukturu i sam doživljaj. Naime, gotovo sve kompozicije su šablonski i sterilno upriličene, neprestano repetiraju osnovni motiv između kojeg obavezno dolazi laganiji dio specijaliziran za govorne samplove, nema promjena ritmova, nekih znakovitijih breakova, ekscentričnog poteza. Sve je vrlo linearno i matematički posloženo u pravilnu kubičnu geometriju s obaveznim masnim basovima i umjerenim ritmovima (nema niti jedne snažne bombetine od funka), duhačkim dionicama koje se isuviše mnogo, pa čak i pretjerano ponavljaju, a analogna svirka syntha koju je Rony znao prakticirati ovdje je gotovo neprimjetna. Tek tu i tamo se od pjesme do pjesme uočava sitan odmak od ovakvog klišeja što sve skupa nakon prva 3-4 broja upada u monotonu kolotečinu iz koje se album mogao izvući nekim psihodeličnim sferama, ponekom laganijom temom ili abrazivno napadnutim dizanjem tempova.

Koliko god da se trudio uroniti u hedonizam uglavnom jednoličnih plesnih ritmova s ciljem da kreira kompletan disco album za plesne podije i klubove, toliko je izgubio na rafiniranom rezultatu jasno uočljivom da ovdje manjka različitosti i skokova u tim vrlo dobro osmišljenim pričama. Konačan zaključak jeste da su sve pjesme gotovo iste kao kadrovi u TV serijama (ili SF filmovima) snimani u dva-tri interijera, obično improviziranom studiju gdje se režiser niti ne sjeti da bi bilo dobro poneku scenu snimiti vani, negdje u vozilu, na mostu, cesti, polju, šumi, pored neke vode, na nekom čudnovatom mjestu koje ne izgleda kao planet Zemlja... Funkonauti su zarobljeni u svome skučenom prostoru iz kojeg ne mogu izaći.

Naslovi: 1.D - O - P - E, 2.Baby Barbarella, 3.Rated N-G, 4.The rise and fall of urban samurai, 5.Funk-a-delicious feat.Corvette Little, 6.Drop, 7.Dystopia, 8.Welcome to da jungle, 9.Stokely (pts. 1-2)

Ocjena (1-10): 6
Web:
Diskografija:

ocjena albuma [1-10]: 6

horvi // 26/11/2015