Vjerujem da će mnogi zinuti od iznenađenja istom reakcijom kao i ja kad sam saznao da je ovdje riječ o jednom jako starom, ali nadasve sjajnom materijalu makedonskog benda u kome je basist bio nitko drugi do Saša Pavlović iz Bernays Propagande, Mizara, Pogan Pagan, Demek i još nekih bendova. Mora biti da nisam pozorno obazirao natuknucu kad mi je materijal dostavljen. Pisalo je 'kad smo bili jako mladi i lepi, a sad samo lepi'. Priznajem da mi to ništa nije značilo jer sam prvo preslušao materijal i ostao zatečen neobičnim spojem punka, hardcorea i alternativnog rocka s mnogo eksperimentalizacije. Uopće nisam niti pomislio da je to jako stari rad, već sam mislio da je posve nov, onako glanc ispod čekića. No tek kad sam pročitao dosje, eto, zinuh od čudesa. Pa jebate, ovi su momci bili avangardisti i to debelo ispred vremena jer i dan danas još uvijek nema nekog kurentnog žanra koji bi pokazivao ovakve performanse. Doduše, ti neobični fazoni otkrivaju se tek u drugoj polovici albuma kad ovaj trojac (uz Sašu bili su Gjokica Zafirovski - vokal, gitara, klavijature i Andrej Anastasov - bubnjevi, klavijature) počinje obilato eksperimentirati s noiseom i čudnim smislom za egzibicije koje su izvan nekakvih poznatijih žanrovskih okvira, možda tek imaju nekih dodirnih točaka s krautrockom, ali s post-rockom nikako jerbo u to vrijeme taj žanr nije niti postojao.



Bend je okupljen 1991. u vrijeme raspada Jugoslavije te se posvetio socio-političkom angažmanu sudaranjem komunističkog kolapsa, nagle globalističke tranzicije društvene okoline u kojoj su počela rušenja moralnih načela i vrijednosti ljubavi, a iznjedrila se usamljenost i otuđenje s mnogo straha, ali i nekih određenih nada u sklopu urbanog života. Koliko mi se čini, "Mojot son e samo moj" im je jedino dugosvirajuće izdanje. Snimljeno je u Beogradu koncem 1993. (Go Go studio) za samo 60 sati, a objavljeno prvotno kao audio kaseta 1994. za Kopriva Records. Kasnije je reizdano 2004. na Lithium Records zajedno sa singlom "Prag" (nema ga na ovome albumu), ali tada je izvornu postavu Saša već bio napustio. Jako dugo vremena su bili neaktivni, a pomanjkanje rada itekako ostavlja tragove.



Album šara raznolikošću kakvom se malo koji bend alternativnog usmjerenja tih vremena može podičiti. Uvodna "Dvajca" stilski mnogo duguje Husker Du nasljeđu, no to je praktički jedina takva pjesma koja ima striktno precizirane poveznice, dok druga "Zboruvam?" lebdi u nekom čudnom prostoru između laganog post-hardcorea ranih Fugazi, klasičnog punka i progressive rocka s obzirom da je pristup aranžmanu posve kompleksan - čas spor, a čas brz s mnogo lucidnih gitarskih noise izleta. "Misli" je već dinamički uređena izranjajući iz tihih staccata postepeno dizavši tenzije, dok je "Vrne" ispočetka isključena iz distrozije u klasičan 'gain zvuk, no kasnije se Gjokica odlučuje da stisne papučicu kako bi odfrljio melodične riffove i cvilidravu solažu, a tu već počinju i natruhe tada svjetski proklamiranog grungea od kojega su bježali kao vrag od tamjana s još jednim finesama - melodijskim elementima Dinosaur Jr. I tako redom se nižu pjesme čudnovato uređenih aranžmana s kompleksnim pristupom u kome gotovo svaka počinje iz nekakvog fade-in-a sneno se kotrljajući iz ambijenta u prave pržione od kojih neke iznose i debelo iznad 5 minuta ("Beleg", "Obid", "Talog"), a jedna čak 12 i pol minuta ("Karpa"). U svemu tome bend je obilato istraživao mogućnosti slobodnih kreacija zalazivši u atmosferične egzibicije i laganije intervale kao da su već tada bili spremni za post-rock o kome još nitko nije niti naslućivao da će se kroz par sezona pojaviti.



Na albumu su se pronašle i dvije obrade - fantastična hardcore verzija "Gajle" The Replacements iz 1981. (u originalu "Careless"), te "Lugje" makedonskog benda Badmintons iz 1985., ali nažalost nije "Revolution" koja je priložena u ovoj recenziji kao prvi video zapis gdje se uistinu lijepo može vidjeti koliko su bili mladi, a bome i popularni svirajući na 10. Festivalu Makedonskog rocka 1992. pred krcatim auditorijem. No, to nije sve jer prave eksperimentalizacije i vragolije pružaju 3 posljednje kompozicije koje su, brat - bratu, originali do daske ne nalikujući ama baš niti jednom tada znanom, da ne kažem kurentnom žanru zbog osebujnog autorskog pristupa u kome nije bilo važna formatizacija i šablonski klišeji već njihov smisao za egzibicije, duhovitost i spremnost da se uhvate u nepoznatim teritorijima. Spomenuta "Karpa", inače instrumentalka, počinje frenetičnim noiseom, a onda s podlogom harmonija klavijatura nastupa dugotrajni jam session plesnog akcenta sličnog krautrocku, međutim Gjokica uopće nije volio minimalističke repeticije već posvemašno kompleksne gitarske figure satkane od svakojakih dosjetki kombinacijama 'gain/ distorzija/ noise zvukova, daje se svakom muzičaru slobodan prostor za izražavanje, čak ima jedan dio s valcer ritmom (!), a sve je obavijeno i sa slobodnim improvizacijama da se smrzneš! "Zum", druga po dužini (8 i pol minuta) na sličnim je relacijama s početnim žestokim hardcore/noise tretmanom kao da su se odjednom prištekali na Sonic Youth, a onda kroz drugi dio razigrali s ležernijim, no ne i de-kompozicijskim pristupom mada je tu bubnjar Andrej mnogo uradio kreativnog obogaćivanjem rascjepkanih sekvenci. Završna "Moj" je veliko grande finale objedinjujući gotovo sve spomenute epitete koji su u to vrijeme mogli biti i grunge i noise i hardcore i punk dajući ogroman pečat impozantnog zdanja od čak 74 minute.

Elem, ostao sam zatečen s ovime materijalom što datira još iz prošlog stoljeća kada su svjetsku rock elitu činili alternativci i mnogi otkačenjaci ne mareći mnogo za komercijalne dosege prisežući prvenstveno za što autorski legitimnijim izrazima. Tada je rock još uvijek, ali nažalost, po posljednji puta bio avangardan smišljajući nove strategije i kreacije, a to ovaj vraški isklesan i odsviran album potvrđuje. Zato ga valja nabaviti, nećete požaliti jer zvuči kao da je nastao ovih godina. Odnosno, kvalitetan i legitimno moćan autorski izraz ostaje jednako kreativan i potentan bez obzira na protok vremena. U ožujku (martu) 2019. biti će dostupan i na dvostrukom vinilu.

Naslovi: 1.Dvajca, 2.Zboruvam?, 3.Misli, 4.Vrne, 5.Beleg, 6.Obid, 7.Gajle, 8.Lugje, 9.Talog, 10.Karpa, 11.Zum, 12.Moj

ocjena albuma [1-10]: 10

horvi // 08/06/2018