Opcija doom/ drone stila koju je izabrao ovaj trojac iz njemačkog Bielfelda vrlo je blizak kultnim legendama Sunn O))) - nemaju bubnjeve što im već u startu umnogome olakšava posao. Međutim, koliko im to dođe kao praktična prednost, toliko je i istovremeno žaoka jer po nekim standardnim audiofilskim načelima ne mogu izbjeći onaj 'prvi' dojam da im svaka od ovih 7 poprilično dugačkih kompozicija zvuči slično s vrlo malim oscilacijama.

U vrijeme snimanja prvog albuma "The Leaving" (2014) igrom slučaja se osnovnom dvojcu Florian von der Ohe-u (parker gitara, axe FX units, efekti) i C.-u (šesterožičana bariton gitara, loop, noise distorzije, pedale, reverbi, dynacord...) pridružio pjevač Renzo (R.T.Especial), veteran švicarskog post-metal benda Abraham kao gost na moog synthu i silom prilika ostao kao stalni član koji je i osmislio koncept za ovaj njihov drugi album baziran na "Valis trilogy" Philip K. Dicka. Jasno je odmah iz prve da ovakva glazba nije za pobornike plesnih ritmova, kao uostalom i svaka druga instrumentalna glazba u fahu ambijenta i atmosferičnosti. Na prvi pogled kad započne "Simon the magus" očekivao bi se klasičan doom-metal zahvaljujući disonantnim riffovima bez obzira na to pomanjkanje bubnjeva. Ali kroz razvoj kompozicije se uočava da im to ponajmanje treba, a pogotovo kad se posluša ostatak materijala s ovog posvemašno dugačkog albuma od čak skoro 80 minuta. "Die zeit ist da" također nosi neke disonantne doom reference s tromim ritmičkim industrial-noise loop figurama, te obiljem gitarske improvizacije, a kako stvar po stvar odmiču sve se više nazire onaj amblematičan faktor drone psihodelije ranih (a i ponajboljih) Tangerine Dream u kome sve veću ulogu igraju teške pozadinske harmonije moog syntha.



Kako u ovakvoj vrsti glazbe nema melodije, već tih tromo razvučenih akorda, implicitno se stvara značaj reverba kao osnove protežirajući vrlo tešku atmosferu zadane impresije s "Valis trilogy" (radi se o nizu neobjašnjivih percepcijskih fenomena transcedentalnog shvaćanja života, pokojni Philip K. Dick je napisao jako zanimljiv SF), a mnogo toga ovdje aludira na rane eksperimente Pink Floyd, Kraftwerk, Throbbing Gristle, Coil, niških Third I, pa čak i na depressive black metal neobičnih vašingtonskih Wolves In The Throne Room koji su gitare zamjenili synthovima. Nije im bitno na koji će način dočarati svoju zacrtanu tematiku bila ona gitarski izbačena u prvi plan ili sa zvukovima lijenih synth minijatura poput najkreativnije naslovnice "The empire never ended" prepune mistične atmosfere, grmljavine, lomova i dekompozicijskih figura. A što je zadivno, u inače vrlo lijepoj drone ambijentalki "Going through life the eyes closed" se čak pojavljuje i pozadinski black metal vokal na degutantno nešarmantan i neatraktivan način kao da će se izbljuvati. Nije bez razloga.

U praksi je ovakvu glazbu vrlo ugodno slušati ako kod slušatelja postoji temelj u recimo Tangerine Dream, ambijentalnim albumima Brian Enoa, te radovima Coil i Sunn O))), ali pošto je danas jako teško pronaći adekvatnu skupinu fanova ovakve glazbe koja ima vrlo slične predispozicije (od dark-wavea, gothica, post-industriala do post-metala i depressive black metala), sve ove vrlo psihodelične kreacije Twinesuns, a k tome su i instrumentalne, mogu vrlo brzo otići u zaborav, a očito su pripremljene da postanu 'ono nešto kultno' kao što su to recimo ostvarili Pink Floyd raznim napušenim i drogiranim stanjima svoje publike svirajući im hipnotičke licence Syd Barretta.

Jako zgodno, ali danas je publika vrlo 'čista' u glavi, tako da kao komercijalan materijal ovo sigurno nije prolaz među široki auditorij što me i veseli, a sukladno tome, ovaj trojac će zasigurno napraviti još ovakvih albuma neobične kakvoće i sadržaja.

Naslovi: 1.Simon the magus, 2.Die zeit ist da, 3.System regained, 4.Pneuma, 5.The empire never ended, 6.Going through life the eyes closed, 7.Firebright

ocjena albuma [1-10]: 7

horvi // 16/03/2017