Na ovome radu od 23 minuta u jednoj kompoziciji nanizao je brojne vokalne intervencije (s TV-a, različitih debata, te vjerojatno vlastite i još neke ženske) prikazujući metodologiju razvoja suvremenog makedonskog jezika, a pritom i pokazujući borbu i otpor prema Grčkim i Bugarskim težnjama prisvajanju Makedonije, odnosno nemoći makedonske SOBRANJA-e da se konfrotira prema osvajačima. On to prezentira s nizom citata koji su u suštini glavna boljka upirući protiv okupatora koji ne želi konstruktivni odgovor. Kako prema Grčkoj i Bugarskoj, tako i prema Albaniji. Opisuje socijal-demokratski prgavi stav gdje se svi svađaju na retoričkoj razini iz rakursa Makedonca koji svoju državu voli i jasno je da je domoljub. Nikoga ne potcjenjuje stvarajući opću kakofoniju vokala na makedonskom jeziku, no da je malo inventivnije senzibliziran, valjalo je ovdje koristiti i albanski i bugarski i grčki jezik. Bilo bi dalekjo zanimljivije slušati monolog - prepirku između naših južnih susjeda u kojoj je vodeći jezik makedonski. Tek negdje u trinaestoj minuti koristi ruski jezik, ali to je čista malenkost.

Ma nije tako. I albanski i bugarski i grčki su jezici našeg juga Balkana (a i turski), svi to poštuju, svaki narod i kulturu i običaje i religije i, naposljetku, stalno se križamo, volimo, mrzimo, stvaramo nove potomke, jer ova regija nam je jedna i jedina, neću reći najbolja na svijetu, ali je naša i protiv nje imamo mnogo toga štošta za reći. Kazimir se ovdje uperio protiv loše makedonske politike, protiv mlohavosti sistema plašeći se da bi Makedonija mogla izgubiti pravni status države s imenom Makedonija što je besmislica na račun grčkih tenzija. Makedonija će ostati ona država koju ja znam od vremena ex-Yu, zajednica Makedonaca s jasno preciziranim granicama koje nemaju ama baš nikakvu težnju za proširenjem. Makedonac govori svojim jezikom, nama južnim Slavenima razumljivim, samo idiot ga ne razumije i čitava ex-Yu zajednica će stati u obranu od bilo kakvog okupatora protiv mrskog neprijatelja. Stvar je sasvim jednostavna, okey, gledam je iz neke udobnosti zapadnog Balkana, iz Zagreba, ali Kazimir ima dovoljno jake argumente da me navede na svoj mlin u čemu je potpuno u pravu slušajući ovaj alternativno-avangardni performans pun kojekakvih premisa, prvenstveno o jeziku, ali potom i o refleksijama koje se pošto-poto žele izbjeći. Osviješćuje zatupljene moždane ćelije svima onima koji su i zaboravili što je jedna koegzistentna država i što ona treba biti.

Danas punkeri nisu nimalo ovako aktivni, osim rijetkih slučajeva. Ja bih ovo djelo slobodno nazvao pravim angažiranim primjerom punka s narativno-sampliranim vokalima kao dosljedno djelo u kome se točno zna da Kazimir puca na prevrat mišljenja medija, politike i pučkog svjetonazora. Ideja mu je odlična i direktna s jasnim porukama: bori se za svoju Makedoniju, svoj narod i svoj individualni stav kojeg mu nitko ne može oduzeti. Poslužio se sampliranom tehnikom konkretne glazbe, nekim plesnim samplovima modernijih elektronskih struktura (dubstep, IDM, indietronica), ali u principu prikazao je i rekao sve ono što mu je na duši, baš punkerski, angažirano i nimalo agresivno.

Osobno me smeta što nije drskije i žešće ovaj čitav performans postavljen: smiren je u relacije premirnih glazbenih gabarita, kao da se slušaju neke himne reggae/dub/ hip-hop scene, one angažiranije nakon Public Enemy i Beastie Boys, otprilike ko' Wu-Tang-Clan i Trickyja, a svi oni su imali sjajnih komada. Ovo je samo jedan komad, čak nije niti hip-hop, mada može biti, ima svojih finesa, ali i neubjedljivo loših ideja, no u principu, nimalo nije loše djelo koje ne može svariti niti angažirani punker, indie-rocker, reper ili slušatelj zainteresiran za eksperimentalni indie-pop. Odlično je djelo, po mom slobodnom uvjerenju, jedno od idejno bolje obavljenih u ovakvom fahu punk/trip-hop/experimental/acid glazbe.

ocjena albuma [1-10]: 7

horvi // 15/09/2018