Povezan s protokom vremena koje curi i otkucava, 11. zvanični ili (13. nezvanični) album Gone Bald ponovno ima jednu svoju specifičnu priču. Naime, snimljen je početkom 2016., a objavljen koncem iste, točno na Božić 25.XII zaokruživši jednogodišnji ciklus u smislenu cijelinu o isteku trajanja iliti roku vrijednosti.

Ovaj puta je Razorblade Jr. potegnuo iznenađujući potez s vrlo malo lirskih formata manje-više se fokusirajući na daleko jezgrovitiju i sadržajniju instrumentalizaciju spram prethodnog, svirački vrlo zvrzlanog albuma "Drama Rock" što će reći da su ovdje tekstovi tek samo popratni dio infrastrukture pojednostavivši u određenu ruku globalni konzumeristički pristup na ono najosnovnije. Rečemo da je marketing vitalno bitan faktor konzumerizma bez kojeg ne bi bilo svih onih razvikanih marki, brendova, proizvoda, kojekakvih etiketa, hypeova i mali milion instant robe koja ima sve kraći i kraći vijek trajanja što ističe čak i prije garancije proizvođača. Često se ljutimo i nerviramo zbog toga jer se više ništa ne popravlja, ne krpa, ne mijenjaju se 'rezervni dijelovi' i tako svašta nešto jer računica nalaže da se takvo nešto ne isplati poput distopijskog prikaza društva u Aldous Huxleyevom "Vrlom novom svijetu" ("Brave New World", 1932). Međutim Razorblade Jr. je svijestan latentne opasnosti jednog takvog artističkog poimanja u kome se, između ostalog, tradicije kvalitetne umjetnosti smatraju nepoželjnim (Shakespeare recimo) jer prolongiraju neki drugačiji svjetonazor i sasvim drugačije stavove što su bili refleksija društva u koje se 'novi sistem' ni pod koju cijenu ne želi vraćati karakterizirajući ih Fordohulstvom, bizarnošću, heretizmom i krivokletstvom. Ok, Huxley je jedno, a Gone Bald drugo, no postoji ta zajednička poveznica Divljaka (jedan od likova romana) koja ih čini smislenim revoltom pružajući otpor novim tendencijama što vrebaju svaku priliku da nas na bilo koji način nasamare. Od same činjenice da je "The Expiration Date" ponovno album bez izdavača (a i mogućnosti da zaživi kao opipljivi nosač zvuka), bez pomoći 'sa strane', bez financijske konstrukcije, te da je u konceptu relevantan odraz jedne vrlo slične opozicije.

Tekstualno praktički jedina konkretna "We had wings" ne nudi klasične odgovore na čitav niz suvremenih problema, no od kompozicije do kompozicije plete se mreža konceptualizma koji pokazuje jedan adekvatan 'Divljakov' povratak u načela nekakvog idealnog društvenog principa. Tako primjerice vrlo mračna "La vita è pericolosa per la vita" ('život je opasan po život') ima samo jednu mantru koja unatoč nekakvom očekivanju s nazivom nije na talijanskom 'all this time, lived for death, all those moments, lived for death', dok "I'improvisation" i "Don't forget to breath" opet svojevrsna kratka gesla koja mnogi zaboravljaju da je život zbir improvizacija u kojima je bitno da, figurativno izraženo, ne zaboraviš disati od tko zna čega, najčešće svačega (ushićenja, egocentrizma, očaja, bijesa, ljutnje, taštine...). Čisti instrumentalistički komadi "Svaki dan je dobitak" (s učešćem saksofoniste Damira Price Kafke - Caprija posvećena pokojnom Draganu Pajiću - Paji iz čuvenih Cul-De-Sac) i još ranije realiziran promo singl "The curse removal song" na određeni način otklanjaju turobnu sumornost sivila eminencija da i one beznadežno loše stvari valja prihvatiti bez obzira na konzekvence. U Razorbladeovom slučaju su svrsishodne artističke inspiracije koje se vraćaju na prapočela sa završnom "Buzzing in my head (the reincarnation)", novom noisersko-eksperimentalnom verzijom s pradavnog debija "Jesus Is Coming Soon" iz 1994., a ovdje znakovito okončava samplovima starog evergreena "We'll meet again" upravo iz ere spomenute Huxleyove opsesije s neizvjesnim distopijskim futurizmom koji nas je, htjeli ili ne dohvatio. Skladan je 1939., popisuju ga Ross Parker i Hughie Charles, a prva ga je vokalno proslavila Vera Lynn, u trenutku objavljivanja recenzije još uvijek živuća legenda šansone i tradicionalnog popa, rođena 20.III 1917.! Pa sad nek se netko usudi reći da za neke vrijedne, kreativne i iskonske stvari postoji rok trajanja...

A i sama glazba albuma "The Expiration Date", kao što se može primijetiti kroz ove redove nije bezazlena igra s kompleksnim naslagama gitarskih improvizacija i vrludanja kao što je Razorblade Jr. to koji puta znao uobičavati do pretjerane ekspresije. Pretežito i dalje oslonjen na tendencije noise-rocka s jasnim uplivima i u math/post-punk strukture izraženih progressive obrazaca bez obzira radilo se o kraćim temama "Don't forget to breathe" (3 minute) ili onim duljim poput "L'improvisation", "La vita è pericolosa per la vita" i "Svaki dan je dobitak" (po 6 minuta), strogo su određeni osnovni gabariti preko kojih se ne bi trebalo prelaziti da ne prerastaju u dosadu. Ipak, izuzetak je spomenuta "Buzzing in my head (the reincarnation)" od čak 11 i pol minuta s pretjeranim četverominutnim noiserskim uvodom i dekompozicijskim finišom, no i tu je spašena stvar dovitljivim sampliranim rješenjem.

Za sve ovdje postoje vrlo dobro balansirani performansi s otprilike približnim dozama riffova, staccata, gitarskih tehnikalija, škripova, lomova, vriskova, te čvrstih ritmova Professor Lutza, kao i onih isprekidanijih, neurotičnijih breakova po kojima je Gone Bald prepoznatljivo karakterističnog stila već pune 23 godine. Svakako, ovdje ima i najupečatljivijeg šmeka, te artistički korespondirane fikcije što unatoč malo lirike ide u veliku širinu, tako da se s pravom može konstatirati kako je "The Expiration Date" jedan od ubjedljivo najboljih i najdorađenijih albuma benda, odnosno autora koji je sazrio u osebujnog kreativca što sve svoje uzore i idole ostavlja po strani.

Naslovi: 1.We had wings, 2. La vita è pericolosa per la vita, 3.Svaki dan je dobitak, 4.The curse removal song, 5.I'mprovisation, 6.Don't forget to breath, 7.Buzzing in my head (the reincarnation)

ocjena albuma [1-10]: 9

horvi // 11/02/2017