Razorblade Jr. na vrhu nebodera u otmjenom safari odjelu, sa šeširom i kaubojkama promatra kaos i zbrku. Rođen da govori o intimnom užasu. Ekspresionist. Inovator noise-rocka. Avangardist?! Možda. Izuzetan je.

Gone Bald je praktički oduvjek bio Ico Košavić - Razorblade Jr. plus još netko, a na najnovijem albumu to je samo bubnjar Sultan Battery. Elem, Ico u funkciji gitariste, basiste i pjevača, skoro pa oneman bend. Tehnički ništa novo od njega. U zvučnom pogledu je i dalje skoro pa bračnim sponama privržen noise-rocku s kompleksnim aranžmanima koji u dva navrata dosežu skoro i po 10 minuta, pjesme su predugačke (samo je jedna 'kraća'), pune su tehniciranja, a dočekati vokal, primjerice u najduljoj "The end of symphonies" je kao da čekate konac recesijske krize. Šala, ali to je r'n'r... Ozbiljan je Ico, ne opterećuje se sa trivijalnostima.

Ico nikada nije pokazivao sklonost ka klasicizmu i standardnim obrascima, vječito je šetao i vrludao sa ekspresivnošću na teritoriju opozicije tradicionalnim formatima, pa je Gone Bald prilično težak i mučan bend za svakodnevnu probavu, čak i u jednoj od najkraćih pjesama "Christmas song" koja je po lirskim karakteristikama svojevrsna balada. Nalazi se na sredini albuma, neurotično je rastrganog tromog blueserskog tempa i stvara osjećaj da bi ste najradije pobjegli od takvog Božića premda je u temi ljubavni zov. Melodija je elegična, vrlo tužna, puna melankolije i u njoj nema niti malo blagdanskog raspoloženja. Hoću reći, klasičnog svečarskog praznikovanja kakvo se očekuje; kod Ice sve mora biti neobično i drugačije, jer kada to ne bi tako bilo, onda bi se Gone Bald pretvorio u mainstream kojeg prezire iz dna duše. Na svu sreću, dobro je što i nakon 17 godina konstantne karijere Gone Bald, tj. Ico i dalje ima neprikosnoveni underground svjetonazor koji se s vremenskim odmakom relevantno razvio u nešto profinjeniji sklad. Neznatan, ali vidljiv i upečatljiv.

Pjesme, njih 8, ne računajući kratke "Intro" i "Outro" koji su samplovi iz filmova "Sideways" i "Revenge Of The Pink Panther", su neurotični komadi kakvi se ne susreću često. Produkcijski su vrlo prljavi sa snažnom ritam sekcijom koja dušu daje za dobro znane Steve Albinijeve šuseve (tu se može pobrojati gomila bendova od The Jesus Lizard sve do Nirvaninog "In Utero"), gitare su u specifičnim srednjim registrima i vrlo je interesantno da nema mnogo izleta u visoke noiserske frekvencije. Skladbe su prvenstveno orijentirane na vrlo kompleksne gitarističke strukture koje frcaju sa melodijama i neočekivanim preobraženjima s mnoštvo breakova i različitih intervencija, te djeluju kao da su sljepljeni kolaži od nekoliko zasebnih pjesama utrpanih u jednu kompoziciju.

Uvodna "The art of sideburns" odranije je poznata jer je objavljena kao promotivni demo još tokom ljeta 2009., a u njoj se bend malčice primaknuo indie-rocku, mada samo u figurativnom pogledu. Sve frca eskapadama, gitarističkim tehniciranjima s mnogo math-rock sintagmi, razbijenim ritmovima, neuravnoteženim aranžmanom i općim kaosom kakvog na albumu ima u izobilju. Kada se Ico na momente pribere i počne raditi neku konkretniju melodiju, često namjerno ili ne, izabere opciju da ju razbije na tanane i odvede u nekom skroz drugom smjeru. Jedan od rijetkih primjera kada to nije napravio je tromija "Fracture of radius" koja je vođena minimalističkom bas melodijom na koju je vrlo fino ugradio cijeli serijal gitarskih minijatura, ekspresija, psihodeličnih detalja, dinamičkih tenzija i očito se prepustio uživanju u improviziranju na zadanu melodiju koja tematski, tj. lirski progovara o slobodi umjetnosti. No, konac skladbe finišira u neočekivanom brzancu. Teško da bi se to moglo vrtjeti na klasičnoj radio stanici... Spomenuta "The end of symphonies" je puna math-rock tehniciranja s nekakvim težnjama kao da se iz petnih žila trudi osmisliti što kompliciraniji aranžman skoro zapetljan poput jazza; breakova ima koliko ti srce hoće i ne znaš hoće li pjesma ritmički krenuti ili će se svakog trenutka zaustaviti. U takvom povuci-potegni tempu, pjevanje se pojavljuje tek nakon 5 i pol minuta, a onda do kraja (skoro pa 10 minuta) slijedi cijeli niz besomučnih egzibicija i rastrganih dionica koje se u pojedinim momentima sukladno sjedinjuju tvoreći nekakvu smislenu cjelinu. Uf, vraški teška parodija na simfoniju... Da Ico ima posve uvrnuti smisao za kompoziciju dokazuje "Vengeance is lazy form of grief" gdje se čas izmjenjuju fine grunge melodije, čas neurotični detalji, čas Shellac/ The Jesus Lizard fragmenti što sve rezultira općim čušpajzom tempova, različitih zvučnih nivoa i promjenama percepcije po progressive sistemu kojeg uistinu nije lako pratiti. Onda, tu je sasvim poremećena "Importance od symmetry" koja prvo počinje s polueksperimentalnim ambient uvodom u kome se uistinu ne može odrediti hoće li pjesma biti brza, spora, elegična ili 'štatiligajaznam', da bi nakon 45 sekundi krenula u gotovo komercijalnom indie-rock ritmu koji se iznenada pretvara u brzi tempo s nekoliko šuseva, pa se opet vraća na mid-tempo sa kratkim pjevanim dijelom od samo tri stiha ('ti si mi u mislima/ ti si mi previše u srcu/ nemoj otploviti...') i tako sloj po sloj koji katkad zamiriše i na Cobainove urlike sa "In Utero" albuma. Majko mila, koja je ovo luđačka igra... Da je Ico metalac, svirao bi najzapetljaniji black/death sa symphonic/ progressive strukturom, a to bi bila abnormalno zapetljana glazba. Lizardovska "Diving for oysters" u početnom tromom tempu nosi dobre tri i pol minute minimalističke vožnje melodijom basa sa mnogobrojnim gitarističkim fragmentima gdje su gotovo ogoljeni do srži Albini i Duane Denison (gitarist The Jesus Lizard) kojima Ico skoro da poručuje - 'bolji sam tehničar od vas'. Ovdje se uistinu ima šta za čuti - niska fantastičnih melodija, dosjetki i improvizacija koje podsjete na najbolja ostvarenja ova dva velikana, a onda počinju petljanja s još tromijim ritmom u kojega se nadograđuje nekoliko promjena, pa se dižu tenzije gore-dole, levo-desno, drž-udri, zgrabi-nedaj, hoću-neću, da bi tek u šestoj minuti došao vokal i to u jednom posve drugačijem zvučnom okružju kao da je izvađen iz nekog poremećenog lo-fi noise-punk/grungea nalik na Sonic Youth. Miš-maš nabacan aranžman, nema šta. Ovako zbilja nikoga nisam čuo da je radio kompoziciju... Ufff, moram priznati da mi je u nekim momentima došla muka od ove pjesme i ovakvog vraški opičenog stila kojeg Ico preferira. Zapetljan je, nesimetričan i posve nelogičan. A k tome još i tekst koji je metaforička priča o izranjanju kamenica - školjaka.... Zadnja "Eddie's son" traje punih 9 minuta, te je još jedna prezentacija abnormalne kompleksnosti (elegičan uvod, tiho/glasno kombinacije, minimalistički raskrzani tempovi, procesuirana dinamika, sonic youthovska atmosfera beznađa...), te ima melodičan pjevani dio i nekoliko uspjelih grlenih krikova punih paranoje i ludila. Ali aranžman je košmaran san za konja ubiti sa pričom o jednom Icinom realističnom snu o ženi Eddie (elem, nije muško) koja krije svojeg sina od oca koji očajnički pokušava doći do njega i saznati pravu istinu. Stih 'držim oči otvorene' je grozno buncanje. Paranoja... Na samom kraju pjesme gotovo neprimjetno se pojavljuje Icina sestra Andreja s nekoliko back vokala i sitnom trubačkom dionicom doprinoseći de-kompozicijskoj psihodeličnoj atmosferi. Šteta, mogao joj je dati više prostora, veoma artistički zvuči u tih par sekundi...

Možete slobodno pričati i komentirati da ste u životu slušali svakojake glazbe, ali ovako zapetljane se uistinu malo može pronaći. Ico je u jednoj sasvim drugačijoj dimenziji mada živi u istom svijetu kao i mi obični smrtnici, neprestano se trudi iz takta u takt biti drugačiji i kadra je sve mijenjati za dobar gitarski 'šus' i dobro pogođen trenutak. Njegova velika prednost (ili problem, kako hoćete) je kompleksnost nabacane građe od koje namjerno radi opći kaos, nered i metež kojeg pretvara u najsiroviji, gotovo apstraktni art. Izuzev dvije-tri kompozicije u kojima je pokazao smisao za 'tradicionalni' sklad i uravnoteženost, ostatak materijala je ogromna zapetljana zbrka poput gordijevog čvora. No, to i ne bi bio tako veliki problem da je publike koja kapira ovakve eskapade. Probajte zamisliti šok kakvog je doživjela rock publika koja je primjerice slušala Stonese, Beatlese i Presleya, a onda je naletjela na Yes i Genesis sa Peter Gabrielom. Mnogima tu ništa nije bilo jasno - kakve su to pjesme, kakvi su to ritmovi, čemu sve te promjene - čas glasno, čas tiho, sve se non-stop mjenja, ništa nema metronomski ugođen tempo, nema refrena, nema klasičnog rock obrasca, nema hita, radiofonične pjesme itd. Otprilike nešto slično se nalazi na ovome albumu samo u daleko nabrijanijoj varijanti koja na momente dosegne i posve neobičan progressive šlih kojeg je jedino moguće pratiti s one razine na kojoj se Ico nalazi. Zato nije uzalud na omotnici upravo on na vrhu zgrade u otmjenom safari odjelu, šeširu i kaubojkama.

Produkcija koju je obavio lumen hrvatskog noisea Mihael Bele (Peach Pit, Tanker) u kooperaciji sa Icom nema puno veze sa kakvoćom pjesama; tu niti Albini ne bi mogao puno doprinjeti osim ako se ne bi petljao u aranžmane, a to je onda sasvim druga priča.

Realnost je - ovo je sirov, tvrd, teško probavljiv album koji na prvu loptu ne sjeda nikako. Potrebno ga je slušati barem desetak puta i prvo se sukobiti sa činjenicom vlastitog diskofilskog poraza da ovakvu kompleksnu gitarističku noise-rock glazbu u ovome fahu koja se temelji na učestalim vratolomnim breakovima nikada niste slušali premda ste veliki fan Lizarda, Killdozera, Shellaca i kompanije. A potom će doći melodije kojih ima u izobilju i analiza fenomena zvanog Razorblade Jr. koji gomilu, naoko nevažnih sitnica radi kontra onoga što bi prosječan poznavatelj klasične noise-rock škole mogao očekivati. Neobičan je i ekspresivan gitarist. Na momente eksperimentalan kompozitor. Detaljan i preopširan s dalekosežnim horizontima. Svaki moment mu je bitan, svaki ton, ništa nije bačeno u vjetar radi 'popune prostora'. Sa detaljnim preslušavanjem otkrivati će te uistinu nevjerojatne gitarske pasaže i čvrstu konstrukciju fantastičnih melodija. A tek na kraju vrijednost pjesama i posve neobične lirske preokupacije koje su često vođene dinamikom misaonog procesa poput nabacanih sličica, kratkih ekspresija i povika koji čine komplementarni tijek fabule.

Ovo je fantastično.

ocjena albuma [1-10]: 9

horvi // 07/02/2011