Stara dobra znana priča o Gone Bald glasi da Razorblade Jr. iliti Ico Košavić isporučuje albume u nepravilnim periodima između jedne i, evo sada ponovno najduljeg razdoblja od 4-5 godina kakav je bio između četvrtog i petog albuma "Gone Bald" (1997) i "It Takes Guts To Tango" (2002), te osmog i devetog "Exotic Kraustrofobia (2005), odnosno posljednjeg "Waiting It Out" (2010). I da svaki album radi s novom postavom. Ili barem samo s drugim bubnjarem. Na prošlom je bio Sultan Battery, a ovdje je Marculius IIIrd. Drugih muzičara osim njih dvojice nema.

Interesantno, snimljen je jedne nedjelje, 4.III 2012., naravno uživo 'od prve' u njihovoj prostoriji za probe na mobile studio kojeg je snimatelj Robin the Dude iz Amsterdama dokoturao na biciklu, a oko masteringa se ponovno pobrinuo Michael Bele (Peach Pit, Tanker) kad je imao vremena tokom 2013. i 2014. godine. Naravno, Ico je priložio i cijelu jednu info-press storiju koja više govori o njegovim neostvarenim snovima u Amsterdamu i neskladu s izdavačima koji traže pare pa se odlučio samo za digitalno download izdanje s mogućnošću da album ipak zaživi i kao opipljivi nosač zvuka, a ima ponešto i o samoj glazbi, no o pjesmama nema niti slova. Bitnija mu je glazba navevši da ovo nije nikakav post ili noise rock već drama rock koji vrišti, šapće, zavodi i vodi ljubav sa slušateljom. Elem, intimističko prepuštanje diskofilskim afinitetima po vlastitim željama.

Po običaju, Ico je nafilao gomile šuseva, intervencija, improvizacija, melodija, začudo i riffova (pa i finih legata) koje nekad nije volio, a u kompozicije je ubacio i dobru dozu harmonija žarko žudeći za kompaktnošću i što kraćim kompleksnim aranžmanima. Ali ipak se dešava da u skoro svakoj doda zrno tog progressive senzibiliteta kojim pretjerano naglašava svoj umjetnički kreativni integritet. Epiteta mora biti u njegovim gitarskim jamovima, spuštanja i dizanja tendencija na različitim dinamikama u kojima je brundave basove katkad svirao na gitari, nadosnimavao neke dionice i mnogo se potrudio da iskoristi tu samo jednu nedjelju, tu ukazanu šansu da zabilježi svojih 8 novih pjesama.

I opet se desila ista stvar. U konačnici, kompozicije su mahom ponovno zapetljane, neke dovedene do kaotičnih seansi s pretjeranim gitarističkim izletima i stalnim gnušanjem konvencija i tradicija rocka. Zbog toga što svaku stvar on žustro želi dovesti do gorde kompozitorske veličanstvenosti obogaćivanjem s nekim novim potezima koji su, ruku na srce, vrlo često i bespotrebni, one gube svoj šarm pred publikom koja je i post-rock naučila pomno i pozorno pratiti zahvaljujući tradicionalnim aranžmanskim strukturama razvućenog hita na 7-8-9-10, pa i više minuta gdje krešenda moraju iznositi barem četvrtinu aranžmana. Ovdje nema krešenda, ni hita, već hit dionica, nekih vrlo lijepih trenutaka u kompozicijama kojima je barem najmanje jedna četvrtina suvišna budući da Ico nikako ne ide u šturost, već u opširnost. A taj zadatak samo s jednom gitarom i jednim bubnjarem nije baš samo tako lako ostvariti. Možda i jest da je produkciju uzeo u ruke netko tko će 'izrezati' gomilu toga što je suvišno, odnosno netko tko ima smisao za kompleksniju glazbu.

Ne znam koliko ste upućeni u priče kada neki bend ili autor susretne provjerenog producenta koji kaže ovo može ići, ovo ide van, ovo treba premjestiti ovdje, tamo ćemo ubaciti ne-znam-što (duhače, gudače, synth, elektroniku, akustiku, samplove), ovdje se treba ovako lupati, to treba podebljati, ovo smanjiti, ovdje efekti i bla, bla, bla... A producent je duša albuma, bilo lošeg ili sjajnog, svejedno je, no njega ovdje nema, pa je sve napravljeno sirovo i kao takvo, dakako u vrlo dobrim tonskim performansima i realizirano u sklopu 44 minute. Ico je vođen opozicijskom crtom bez povlađivanja. S anarhističkim revoltom art-punkera zašto bi sve trebalo biti onako kako netko drugi smatra, zašto bi obrasci pjesama trebali biti onakvi, a ne ovakvi kakve on radi. I u tome stalno griješi ne imajući u vidu komercijalnu prođu, odnosno konzumaciju barem pred onima koji ga slušaju.

On jest solidan gitarist koji je s vremenom isklesao zanat u svoj art koristeći masu prepoznatljivih štoseva uzora iz djetinjstva i nekih fora koje mi recimo u našoj domovini ne viđamo i ne slušamo često pa nam možda zazvuče i djeluju pomaknuto, malčice i bizarno. Od samih gitarskih furki u kojima dakako prednjači stara noise-rock škola i ponešto math-rock scene, a i onih koncertnih egzibicija kada se primjerice članovi benda zamijene na instrumentima, on sam izađe na front pozornice s dobošem ili kada je u nekoliko navrata znao izuvati kaubojke i čarape bacavši ih po pozornici. To su sve stari štosevi koje je on upakirao u svoju glazbu upijajući scenu u kojoj je odrastao i prema njima on se odnosi sa strašću djeteta vođenog senzibilitetom igre. Zato jest nekome možda teško shvatiti što to on točno radi i zašto svira tako kako svira, te zašto mu kompozicije zvuče tako kako zvuče, ali druga nepobitna činjenica jest da je on istinski umjetnik. Onaj umjetnik koji je sam, izoliran u napućenoj metropoli zapada, koji stvara za sebe i kome feedback nekakvih gnjavatora nije potreban. Pogotovo ne od onih koji će mu objasniti kako treba 'miješati boje' i figurirati ih na platno, odnosno kako raditi zvuk i kolažno ga 'slijepiti' u produkciji.

Zaseban je u tome i na dosljednosti mu treba odavati svako priznanje. Ne samo kao specifičnog odmetnika noise-rocka, već i tvrdoglavog meštra koji dvije duge decenije čeka na konačnu ekspanziju. Da bude prihvaćen u sredini koja je kulturološki i scenski posve drugačija od zagrebačkih underground klubova gdje ga revno i s poštovanjem dočekuju njegove generacije. Možda o tom fenomenu Razorblade jr-a još uistinu nije došlo vrijeme za nekakav definitivan rezime kulturološkog rock marginalca koji svira i pjeva za sebe, odsutno, nekomunikativno, a opet primamljivo, humano, strasno i emotivno poput nekih rariteta u književnosti ili nekim drugim umjetnostima. Poput onih čija su djela bila prepoznata tek nakon njihove smrti, tek onda kada se išlo u detaljne analize pravih stručnjaka s jasnim procijenama i seciranjima.

Zato, oprez s ovime albumom.

A što se ovdje u biti nalazi? Sve sam mahom već spomenuo u kontekstu. Pet pjesama je relativno prihvatljivijih formata do 4 i pol minute. Uvodna "The handkerchief syndrome" koja odmah 'peca' na kompleksniju sferu s brojnim breakovima, melodičnim vokalom, pa i refrenom, ambijentalnim staccatima, stalnim izmjenama riffova, intervencija i šusevima. Zatim lagana i mračna "Enemy of insomnia", vrlo lijepi i melodičan legato početak instrumentalke "Something happened with time" (pomalo Fugazijevski) sa završnicom u kojoj se naopačke reproducira jedan kraći dio, pa najkraća "Sometimes I really hate the exclamation mark!" puna breakova (samo 2 i pol minute), te obrada vječitog uzora Big Black "Bad houses" koja je, nevjerojatno, ali istinito, jedina pjesma s koherentnim aranžmanom od glave do pete da se na nju može čak i zađuskati mada Ico o svojim pjesmama nikad ne razmišlja kao o mediju za plesni podij.

One tri podulje kompleksne složenice očekuju u drugom dijelu albuma: "Lethargy for lunch", "Diva" (10 minuta) i završna "Caged heart" pune su jamova, slobodnih instrumentalizacija, ali i gomile math petljanja od kojih se Ico kruha najesti neće u ovome životu. Mnoge će ove tri stvarčine navesti da prešaltaju na sljedeću pjesmu kao što činimo prilikom nekog zamornog štiva, oli svakodnevnih prepucavačkih tema iz politike i ekonomije u dnevnom tisku, neke poezije koja nam ne govori ništa osobito zanimljivo ili da čitamo neki ruski klasik koji ima 500 stranica podrobnih opisa svega i svačega gotovo bez neke adekvatno interesantne fabule, dok se zaplet, finiš, rasplet i epilog nalaze na posljednjih desetak stranica. Njegove su gitarske seanse na neku drugačiju foru vrlo bliske David Tibetovim (Current 93) mantrama: ako i jednog i drugog slušamo bez koncentracije i fokusiranosti na samo par trenutaka, pogubi se svaki smisao, odluta se i izgubi sadržaj, a time prestaje i rad slušnih senzora. Obadvojica glorificiraju na svoj način i nesumnjivo su majstori u tome što rade; jedan je naveliko priznat, drugi tek samo od šačice prijatelja i ponosnih poznanika. Ali da obadvojica imaju taj vraški šmek posebnosti za dramatiku, to je neosporno. I ne mare mnogo za prosječan pučki mentalitet čije se shvaćanje rocka kao medija svodi na 3 minute riffova, refrena i solaža. Kod njih vlada strpljenje nošeno čestim skokovima s percepcije na percepciju.

Naslovi: 1.The handkerchief syndrome, 2.Enemy of insomnia, 3.Something happened with time, 4.Sometimes I really hate the exclamation mark!, 5.Lethargy for lunch, 6.Diva, 7.Bad houses (cover Big Black), 8.Caged heart

ocjena albuma [1-10]: 8

horvi // 24/05/2014