Jednog od iščekivanijih albuma prve polovice godine, bar što se tiče domaće rock glazbe, M.O.R.T. nam serviraju pod nazivom Tužna kocka. Već naslov albuma me podsjetio na razgovor sa Zvrkom, gitaristom grupe M.O.R.T. na ovogodišnjoj Brijačnici, gdje mi je rekao da će im novi album biti puno mračniji u odnosu na ono što su ponudili na prethodniku Odjel za žešće. Osobno me tom pričom jako zaintrigirao i jedan dio mene već tad je htio čuti što su skuhali u svojoj kuhinji.

Prva slušanja albuma, nisu mi ponudila tamu koju sam priželjkivao, album više tekstualno naginje na tu stranu, dok je glazbeno to onaj M.O.R.T. koji već poznajemo s dva prethodna albuma. Ono što je definitivno i što ću prije dubljeg osvrta napisati je da je album malo tvrđi, te više gitaristički gazi u post rock i post grunge elemente.



Album otvara "Grli me iz pluća", u kojoj Zvrkova gitara ima uvod u Pete Townsend, The Who manirizmu, koja vrlo brzo odlazi u tvrđi zvuk po kojem je M.O.R.T. poznat. Ta igra polako-brzo odlično pogađa atmosferu. Jedna od dvije pjesme za koju nisu kompletno odgovorni članovi grupe je "Kroz vječnost", u kojoj Johnovo interpretiranje Nazorovih stihova nikako ne naslućuje da je autor stihova Vladimir Nazor. "U najljepšoj priči" možemo čuti elemente Haustor gitara, gdje pred kraj pjesme kompletni instrumentarij eksplodira. Indie punkoidna "Zaključane sobe" i malo više punk, a manje indie "Jotipova farma" u trajanju od 44 sekundi, dvije su pjesme koje vidim kao eksplozivne koncertne zicere. Post rock apokaliptične elemente, u kojima John pjeva kao da se nalazi u devetom krugu pakla, nosi pjesma "Bog", a "Draga majko" zove vas u Iggyjeve odaje albuma The Idiot. Kao singl već se zavrtio "Plamen što kriješ", za koji ću napisati da je najzrelija pjesma albuma, a možda i jedna od najkompletnijih koju je M.O.R.T. izbacio.

Pomislio sam da će na ovom albumu izgubiti pjesmu veselih elemenata, koji su ih kroz prošli album vukli u usporedbu s Dalekom obalom, ali prevarila me zafrkantska "Volim". Onima koji su M.O.R.T. ponajviše promatrati kroz "Meni se skače", sad imaju i adekvatan nastavak. Ta pjesma najviše odskače od tvrdih elemenata albuma i, moram priznati, koliko god da je na prvom albumu imala osvježenje, ponavljanje istovrsne forme na novom albumu više vuče na deja vu, za koji sam ipak htio da bude izbjegnut.

Nakon desetak i više slušanja albuma, ne znam koliko sam uspio iskristalizirati M.O.R.T. rešetku, te još uvijek nisam sebe uvjerio koliko je Tužna kocka ponudila radikalniji izraz u odnosu na prethodnika. Pitanje je koliko je uopće i trebala ponuditi, ali u većem dijelu novi album ne nudi odskok koji sam ipak priželjkivao. Problem je kad čovjek ima nekakve predrasude i očekivanja, pa na kraju ne dobije do kraja servirano ono što je pretpostavio. Energija koju je posjedova prošli album na Kocki je raspodijeljena, te malo fali sirove strasti. Tako mi se na kraju čini da je jedan dio sirovosti pretopljen u sviračku kvalitetu koja je na puno višem nivou u odnosu na Odjel. Negdje dobiješ, a negdje izgubiš.

ocjena albuma [1-10]: 8

jura // 29/03/2016