Paradoksni naslov albuma odmah upućuje da se ovi Sinjani umiju ironično i samokritički s puno humora osvrtati na mnoge stvari, događaje i činjenice kojima su okruženi. Govore o različitim temama od socijale, poroka, individualnih preokupacija sve do duhovnih, religijskih i metafizičkih referenci u čijem je središtu čovjek. Onaj običan, sakriven u gomili, marginaliziran, obezvrijeđen i često degradiran. Onaj koji gleda svoja posla i po ničemu se ne ističe, ali daleko od toga da u njemu nema interesa za r'n'r, pomaknute stvari ili iskonskog poetskog poriva. Tekstovi su stoga kombinacija ozbiljnih pogleda, metafora, emocija, satire i mračnih pogleda na svijet.

10 kompozicija plus jedan kratki završni bonus prelamaju različite žanrovske karakteristike, no oni sami tvrde da sviraju punk-blues. Kako god, uvodna "Nećemo u smeće" i "Lucifer" svojim poretkom akorda i žestokim distroziranim riffovima Zvrka imaju nešto od grunge himne "Touch me I'm sick" Mudhoney s time da je vokal Johna daleko bliži onom pravom Rinčiju (Davorin Bogović) iz najranije faze Prljavog kazališta kada je uzvikivao gorde parole što strasno zvuče. Od žestokih brojeva, ovdje se nalazi prljavi garažni punk "Duh života" s nešto tananijim tonskim performansima spram ostatka materijala, zatim komična "Austrija" u pravom miksu bluesa i punka, te najbrža i najenergičnija "67 sati bez sna" u uvodnom tempu cirka nalik na Majkine "Iz sve snage", no vrlo brzo se središnji dio rasplinjuje u tromiji blues (pa i stoner), da bi okončao sa repeticijom žestokog uvodnika i vrlo dobrom kratkom nadosnimljenom solažom.

Posebni dio albuma pripada najduljoj "Nibiru" (punih 7 minuta) u formatu indie/post-rocka s minimalističkim kraut-rock obrascem. Tu je Zvrk uključio vodeću gain gitaru, pozadinu obogatio niskim štimovima distorzije, dodao vrlo lijepe solaže i sitna tremola, a pjesma je dosegla fantastičnu dinamiku osebujnom lirskom dramaturgijom s metafizičkim konotacijama, strastvenom vokalnom izvedbom i repetativno plesnim 3/4 ritmom.

Lakši dio materijala je pjesma "Mali Isus", u početnom reggae/new-wave maniru koji eksplodira u umjereni blueserski punk s nekoliko uspona i padova, a jedna je od ponajboljih zahvaljujući metaforičkim stihovima u kojima su isprepleteni religijski motivi sa stvarnošću i mitom Ivane Brlić-Mažuranić iz bajke "Kosjenka i Regoč". Elegična balada "Samo se ti smij" podsjetiti će na gomile rock klasika sa šmekom ironije Rippera i PC&VC pri čemu ne nedostaje i dio aranžmana za fućkanje. Najnepotrebnija u ovom nizu odličnih pjesama je laganica "Tango" kao da je priređena za Đorđe Balaševića, Crvenu jabuku ili u boljem slučaju, za Zabranjeno pušenje što se tiče prvog dijela aranžmana, no drugi dio djelomično diže dinamiku minimalističkim rockom, ali opet pada u elegiju s neshvatljivim coverom "Besame mucho". Uostalom, ovakve sitne 'injekcije' umiju i najbolje zapaliti ciljanu publiku.

Bonus "Nervozno pile" je skroz otkačena u maniru prvih jugoslavenskih punk bendova i prilično je sirova snimka kao da je ispala s kompilacije "Novi punk val" (1981) sa Termitima, Berlinskim zidom, Kazalištem, Buldogima, Pankrtima...

Za svakog ponešto, reklo bi se. Premda glazbeno nisu dotjerani (na omotu piše da se Kikos uči svirati bas, a bubnjar Mile je naučio ubrzavati ritam), njihova snaga su jednostavno koncipirane melodične pjesme koje imaju svoju priču i težinu u sklopu r'n'r svjetonazora. Promukli punkerski vokal, melodični basovi, dostatan ritam i od svega ponajbolji gitaristički rad, M.O.R.T. je već plasirao na listu velikih nada (pobjednici Jelen Demofesta u Banja Luci 2013) od kojih valja očekivati nova intrigantna ostvarenja. Oba palca gore!

Naslovi: 1.Nećemo u smeće, 2.Invalidi, 3.Lucifer, 4.Mali Isus, 5.Duh života, 6.Samo se ti smij, 7.Austrija, 8.Tango, 9.67 sati bez sna, 10.Nibiru, 11.Nervozno pile (bonus track)

ocjena albuma [1-10]: 7

horvi // 30/08/2013