Čudan je to osjećaj, malo zajeban. Kad si u neki bend uživljen od starta, smatraš ga svojim i formiraš se uz njega, pa ga cijelo vrijeme podsvjesno gledaš kao "mladi", "nadolazeći", kao "punit će oni Dom sportova jednog dana, vidjet ćete" bend, i onda shvatiš da je prošlo 5 albuma, 10 godina, i da si već ostario zajedno s njima, potpuno naglo i slučajno. Ja ne bih da je tako. Ja bih da mi taj brutalni nalet sinjske buke urušava utrobu zauvijek jednakom snagom, da se ježim i savijam uvijek kao prvi put, blagoslovljen povremenim upadima u prostorno-vremensko nepostojanje koje je kompletno zamotano u M.O.R.T. U svakom slučaju, do malo čega u životu mi je toliko stalo kao do glazbe, a do malo čije glazbe mi je toliko stalo kao do njihove. Riječ je po mom mišljenju o jedinom (ili, ajde, vrlo rijetkom) domaćem bendu u proteklom desetljeću koji je stvorio nešto što je zavrijedilo prijeći iz kategorije dobrog, zanimljivog ili jebenog, u onu važnog, esencijalnog, ključnog. To je onaj trenutak kad par generacija pronađe u tebi dovoljno širokog značaja da počne koristiti tvoje pjesme kao soundtrack za svoj život, obilježiš ih doslovno. U pravilu, jednom kad si tu, to znači da si miran po pitanju budućnosti, odnosno da će te pjesme do daljnjega same od sebe nalaziti put do novih klinaca i dovoditi ih na nastupe. Znači, taj dio smo riješili - M.O.R.T. na snazi svoja prva tri albuma može opstati kao relevantan čimbenik do daljnjeg. Svjesni toga ili ne, usporili malo jesu zadnjih godina. Engleski album će ostati opskurna fusnota na kojoj će hipsteri za 30 godina na glazbenim kvizovima gubiti ključne bodove, a i cijelu onu covid pass (baš sam svog nekidan pronašao, dojam je kao da je nešto iz '98., kao da sam tamagotchija vidio) priču su odjebali, i to do razine da sam se na moment prepao da su se raspali, pa ih dosta nije bilo. Eto ih zato s novim singlom (kao najavu za novi album konačno, "Samo hrabro i bezveze", na proljeće je vani) tog četvrtka u Vintageu, prostoru u kojem su nas uvijek nekako najviše kidali i ponovno spajali, blefirat ću da im je ovo šesti put tamo. Naprijed valjda 15-ero drugova, za svakog ponaosob mogu potvrditi da su im na afterima one vene posred čela bivale nabreklima uz "Na cesti" i "Malog Isusa". Ima se volje da se bude čudan. "Svijet se sužava" kao uvod je jedna od tih esencijalnih pjesama, uvjerljivo najbolja od stvari s novog albuma koje smo mogli čuti, i ubuduće jedan od njihovih najvećih hitova. Ima tu dobro poznatu sveobuhvatnu (od introspekcije do najširih socijalnih dinamika i nazad u dva stiha) analitičku komponentu koja dolazi praćena još bolje poznatom silinom krešenda od koje se odmah počinje škrgutati zubima i kose čupati. I to je do te mjere prepoznatljiv brend da se pitam je li došlo vrijeme kad ću otići na neki mladi bend i zaključiti da se furaju na M.O.R.T.? Ako svaki treći može zvučati kao Repetitor, onda bi bio red.

Od novih stvari su ubrzo stigle još "Ćaća" i "Osoba A", provedene više u pažljivom osluškivanju nego korespondiranju, te malo kasnije "Imam sve", koja, iako za moj ukus možda prebanalna za najavni singl sa spotom, dosta dobro radi kao koncertna pumpalica. Doduše, neko naročito prepumpavanje ionako nije bilo fizički izvedivo, pošto je unutra bio dojam da je gig rasprodan, iako mislim da službeno nije bio. Čak su mi se neki žalili da im je bilo muka od gužve i nedostatka zraka, lično me to nije morilo. Ovim im putem poručujem da ne pričaju takve stvari okolo, zadnje što nam treba je javni diskurs o štetnosti pušenja na zatvorenim javnim mjestima sad kad ulazimo u Schengen. Uz jednu revijalnu na engleskom, ostatak setliste je bio poprilično ravnomjerno raspoređen među prva tri albuma, po cirka četiri stvari sa svakog. Što je fer, jer je s ovim vremenskom odmakom jasno da je riječ o tri izrazito kvalitetom ujednačena uratka, praktički je nemoguće odabrati favorita. Logično je stoga i da svakom pripada po jedan vrhunac regularnog dijela večeri - "Tango", "Buka u glavi" i "Olovni vojnici". Dolje je sve teklo po pravilima službe, šutka se vrti, mladež je u zanosu, sve se pjeva uglas, šire se ruke i zjenice. Čak se i dobri Ivo izdvojio iz mase i dobio priliku izvesti svoju "Čudna li čuda", koju sam prvi put čuo prije nekih osam godina, pa je dosad već prilično jasno da ju M.O.R.T. ne namjerava uglazbiti, ali je jebena i u ovom spoken word impro aranžmanu. Nego, jednom kad isti bend na istom mjestu čujete i vidite masu puta, to postane prilično kompleksna stvar. Usporedbe postaju potpuno neizbježne, a poznato je da je ljudsko iskustvo, pogotovo pamćenje, jako podložno tome da bude izmanipulirano, najčešće od strane sebe sama, i najčešće u korist prošlosti. Ali jebeš to. Kako je tek svirati kao isti bend na istom mjestu masu puta? Je li moguće zauvijek davati istog tog cijeloga sebe u isti ton iste pjesme, perpetualno gorjeti bez da izgoriš? Nedvosmislenog odgovora naravno nema. Ono čega ima, to je moj dojam da u momentu kad je drugi bis Austrija i kad se svi ozareno veremo na stejdž, da unaprijed znam kako će sljedećih 10 minuta izgledati, i da to ne može a da ne olabavi i ne zamuti čarobnost te situacije. I kao da sam i na licima članova benda vidio da prosto pristaju biti dio igrokaza za kojeg je davno zapisano da će se odigrati i igrali su ga stoput, a nitko od nas nije Pero Kvrgić. Po tom pitanju skromno predlažem povratak one "Ture bure valja", šteta je da je skrivena. Ne znam da li da budem ljubomoran na one koji ovo cijelo predivno čudo proživljavaju prvi put, ili sretan zbog toga što sam ja to prvi put proživljavao u vrijeme kad je ipak bilo bolje? Odnosno je li bilo bolje ili je to faličnost koja se neminovno prišulja kad se bilo što ponovi stoput? Naramci novih pjesama imaju običaj razbistriti (ili, još bolje, napraviti irelevantnima) ta pitanja, pa se vidimo.

ujak stanley // 28/11/2022