Clone Age je bend iz Čakovca, čiji počeci datiraju iz 2002. Godine. Iza sebe već imaju dva mini albuma iz prve faze. Godine 2007. rade pauzu od šest godina, do ponovog uskrsnuća 2013. Uz originalne članove Roberta Krikovića (vokal/bas gitara) i Nenada Rešetara (gitara), sad su tu Marko Lajtman (bubnjevi) i Adrijano Valpatić (gitara). Dečki između ostalog broje nastupe na festivalima: InMusicu, Čuješ?!, Rock Otočec, te Heineken Music Fest.

Početkom ove godine izlazi im prvi dugosvirajući album za Dallas Records, koji broji deset pjesama na engleskom jeziku. Ono što je kod njihovog zvuka u prvom planu su distorzirane gitare i masne dionice ritam sekcije, koja levitira između grungea i post grungea. Te naoko sličnosti čine i razliku između pjesama koje se nalaze na albumu. Na trenutke dečki nalikuju Foo Fightersima (bend koji je i najčešće spominjan u osvrtima albuma), a kad su na stolu malo sporije pjesme, najbliskiji su mi bili zvuku Alice in Chains. Koliko takve usporedbe mogu pomoći/odmoći bendu, ne znam. Ali velika sličnost, posebno ona s FF nije nešto što je previše dobro za bend. Više bih volio da bend ima jednu notu osobnosti, a takve originalnosti u Clone Age-u nije da nešto previše nalazim. Onima koji u svojim formativnim godina nisu toliko gutali spomenute bendove, ovo što rade Clone Age sigurno će biti vrlo dobro, ako ne i odlično. Za razliku od njih, oni drugi koji uvijek tragaju za nečim novim u svijetu glazbe, u ovom albumu neće prepoznati ništa ekstra.



Pjesme jesu melodične, iako ponekad i previše, a opet fali repe(a)tirajući pamtljivi refren koji bi cijelu priču malo bolje kuhao. Poput pizze na kojoj su kvalitetni sastojci, ali njihov pogrešan omjer kvari kompletan doživljaj. Ako želim izdvojiti osobnog favorita s albuma, prvo mjesto uzela bi pjesma "Give yourself to me", koja otvara album.

Najveći poblem šire popularnosti albuma biti će i tekstovi pjesama koji su na engleskom jeziku. Iako je dikcija pri pjevanju u redu (školski gledano, između tri i četiri), takvi bendovi kod nas nikako da dožive širu popularnost. Podsjetile su me neke pjesme Clone Age-a na Go No Go, ESC Life ili Shoot Me Wendy. Sve su to bendovi koji već duže vremena traže svoje mjesto u našoj undorground sceni i nikako da im se dogodi onaj pravi boom. Volio bih biti u krivu i priznati da su Clone Age uspjeli to što spomenutim nije uspjelo. Ali za tako nešto će trebati puno više od ovog što se nudi na ovom albumu. Tko zna, možda im se potrefi uspjeh vani, pa će ih po starom pisanom pravilu i ekipa kod nas odjednom otkriti i početi slušati.

ocjena albuma [1-10]: 6

jura // 14/03/2016

Share