Škakljiv je povratak švedskih Refused u glazbenom izričaju. Dok su svoje najžešće i najkreativnije dane dangubili svirajući pred šačicom ljudi tijekom 90-ih okončavši karijeru 1998. nakon brojnih propuštenih prilika za konačnom slavom s posthumnom pjesmom "Refused are fuckin' dead", njihov pravi uspon je stigao tek početkom 21. stoljeća u obliku mnogih novih metalcore/ post-hardcore/ nu-metal imena koja su ih držala glavnim uzorima i utjecajima. Reunion im je dočekan gromoglasno s hvalospjevima nakon više od 15 godina pauze, povratnički album "Freedom" (2015) konačno je punopravno odjeknuo kuretno u dotičnom trenutku po čitavom svijetu, no onda je odjedared splasnuo čitav 'hype', a drugi album "War Music" (objavljen ujesen 2019.) prošao je poprilično nezamjetno jer taman kad su se nakon kratke promotivne europske turneje s američkim post-hardcore/emo bendom Trice pripremali za američki nastavak i odlaska do dalekog istoka planete Zemlje, uslijedila je Covid-19 pandemija i sve su se daljnje nade za definitivan prosperitet raspršile u tren oka. Ali to i nije glavna začkoljica. Daleko je bitnija ona da su se znatno razmekšali potencirajući prije svega privlačnost glazbe jer je onu hardcore i alternativnu generaciju iz 90-ih stubokom zamjenila nova digitalna, šminkerska, razmažena, elem naučena na neke sasvim drugačije parametre za koje se mora biti spreman uskočiti u njih ili jednostavno odustati. Okej, "Freedom" je bio više nego solidna bomba, naknadno objavljen video za staru pjesmu "New noise" iz 1998. (realiziran kao video tek 2006.) je bio pravi preporod, ali niti do koljena onim brutalno-žestokim eksplozijama, a to je na vrijeme shvatio Ian McKaye stavivši Fugazi prvo u hiatus, a onda se i lukavo povukavši sa scene koja je tražila nove i posve drugačije idole. Uostalom, zadnji Fugazi album "The Argument" (2001) bio je običan mekani plesni indie-rock i pitanje je hoće li se stari McKaye ikad više u životu odvažiti napraviti nešto slično, barem za sebe i stotinjak tisuća fanova koji ga još uvijek priželjkuju.



Refused su došli do točke kada im valja dobrano promisliti o idealnom rješenju nastavka karijere. Obreli su se u daleko mekanijem zvuku koji praktički više ništa nema od onog iz 90-ih, a bome je mnogo toga izgubio i od povratničkog albuma. Ovdje je na svega 15 minuta ponovno uvrštena pjesma "Malfire", nezamjetna s "War Music", a gotovo da je i najsnažnija u ovom kratkom kolopletu. "Born on the outs" (obrada "Greyhound" Swedish House Maffia) priziva poznate štoseve The (International) Noise Conspiracy, benda koji je nastavio frontmen Dennis Lyxzén nakon razlaza s ovdje doduše, upečatljivo kontempliranim plesnim ritmom i funkom, a i snažnim vokalom, no ova pjesma daleko je bliža onome što su primjerice radili !!! (chak-chak-chak) i LCD Soundsystem na prvim albumima nego li s bilo kakvom umetnutom hardcore dijafragmom, a "Organic, organic, organic (go fuck yourself)" je još blažih referenci koje se približavaju klasičnom post-punk/ funk udarcu. Tek u najkraćoj "Faceless corporate violence" (2.28) osjeti se ponešto NoMeansNo zavijutaka, dok je "Jackals can't be bothered to dream" jedina što ima brži tempo s, dakako mnogo prtljanja i obaveznih kompleksnih inačica ritmova i gitarskih obligacija s kratkim riffovima kakvih ima na čitavom EP-iju u izobilju kao da se Kristofer Steen i Mattias Bärjed svom silom žele orijentirati na djent, a čitavu stilizaciju benda povući u primamljiv zalogaj upravo za nove generacije kojoj možda ovakav izraz odgovara.



U svemu tome još je jedino ostao vriskavo-kreštavi Lyxzénov vokal, te adekvatno uklopljeni tekstovi o prokletom kapitalističkom sistemu s pravednom dozom bijesa na svu svjetsku neispravnost od nacizma, korupcije, napada na neoliberalizam i vjere u socijalizam, empatiju i ideju društvenog poretka kojeg ne diktira ekonomija, ali ta ogorčenost više nimalo nije jedinstvena, nužno ozbiljna ili posebno uzbudljiva već poput salve novonastalih bendova nakon njihovog raspada koji glume angažirani ekstremitet. Sve se čini da nakon ovog brzopleto objavljenog EP-ija može doći do ponovnog razlaska jer se malo toga podudara s nekadašnjom sirovom i strastvenom težnjom Refused ka promjeni svijeta. Nakon pada Trumpove USA, politički stavovi angažiranih izvođača trebali bi biti uvjerljiviji i daleko više informiraniji s obzirom na nove informacije pune paradigmi, lažnih vijesti i predrasuda. Aluzija o uspjehu i sposobnost stvaranja nove, moderne glazbe ovih Šveđana dostojna je poštovanja, ali ovakav vid umjetnost treba raditi bez obzira na feedback. Nekad su to radili iskreno u debelom undergrounu, za 50-100 ljudi koji su ih prihvaćali. Ovdje pokušavaju obnoviti stari kultni underground status sa željom da privuku nove naraštaje. I premda su još uvijek koliko-toliko mladi i potentni, ovakva metamorfoza samo može biti početak vlastite sabotaže, a ne konačnog svjetskog uspjeha. Kako izgleda, naredni Refused, ako do njega dođe bi mogao biti komercijalni Mando Diao i The Black Keys rokenrolčić s RHCP elementima iz starih dana a'la Firehose/ Minuteman doziran kroz stil proslavljenih Bring Me The Horizon i Linkin Park, upravo bendova koji ih smatraju glavnim uzorima. Nije daleko od toga, ali je još uvijek mrvicu-dvije za par koraka bolje od njih s mogućnošću da se od savršeno isjeckanog luka pripremljenog za pravi obrok dobije zagorijela i neukusna kaša ničega u koju se stavilo puno vrijednih sastojaka. A to današnjim hipsterima ionako ništa ne znači... Možda griješim, ali koliko sam primjetio, Refused kao bend nikad nitko nije spomenuo u niti kakvim indie/alter post-hardcore kružokima po kojima se krećem. Razlog je jednostavan: bili su prenapredni i nezapaženi, a sad se pokušavaju dodvoriti.

Naslovi: 1.Malfire, 2.Born on the outs, 3.Organic, organic, organic (go fuck yourself), 4.Faceless corporate violence, 6.Jackals can't be bothered to dream

ocjena albuma [1-10]: 6

horvi // 27/11/2020