Koliko mi je poznato, niti jedan raniji Goranov bend/ projekt nije trajao ovoliko dugo kao Neon Lies. Obično je okončavao s ranijim suradnicima nakon jednog - dva albuma, koji puta je to trajalo i manje od 2-3 godine, a ovaj je došao čak do rekordnih gotovo 10 sezona što dovoljno govori da je konačno pronašao adekvatan izraz za dulje staze. Shodno tome, na ovome već 4. studijskom albumu se posvetio definiranju svojeg bedroom darkwave/ minimal synthwavea gledajući da ispegla stilizaciju na specifičnu prepoznatljivost s obzirom da je prokljuvio što se pokazuje najbolje na svim onim koncertima, kako po Zagrebu i na mnogim regionalnim destinacijama, tako i u inozemstvu gdje često nastupa. S jedne strane, ovo je priličan kreativan kompromis između mainstreama, popa i undergrounda u onim okvirima da poveže sve te supstance u koherentno jasan prostor, a da pri tome ne izgubi uzbudljivost i svu onu čar koju je kovao na prethodnim izdanjima. Prije svega, mnogo je radio na identifikaciji kuckajućeg 'tapping' basa specifičnog za Peter Hooka uobličivši ga u melodije. Usput spomenuti velikan je u rano vrijeme Joy Division imao toliko loše zvučnike i pojačalo da je morao svirati visoke oktave kako bi se razlikovao od glasne gitare Bernarda Sumnera, inače je nastajala kakofonija, no kasnije u doba ranih New Order sve se dotjeralo upotrebom sintetiziranih basova. Okey, znam da će uvijek biti zlobnih sitničavaca kojima se ovakav tretman basova ne sviđa i imati će mnogo primjedbi, međutim, ovdje se Goran svojski potrudio baš u tom bas + ritam segmentu koji praktički tijekom svih ovih nepunih 40 minuta (točnije 37) zove i mami na ples. Druga stvar je znatno poboljšani vokalni manir; jeste to su i dalje pritajeno snene, skoro šaputavo otpjevane dionice s dirljivo patetično mračnim rezignacijama u šarolikom lirskom kolopletu kojeg ima u izobilju od jakih emocija, nekih nostalgičnih memorija sve do socio-političkih i ratnih aktualnosti. Uostalom, poetski je uvijek bio jak i ciljao na pravo mjesto prožimajući brojna iskustva kroz metafore i reference, tako da su 'demoni' više nego prikladan naslov albuma na kome se svašta čuje i osjeća poput filmskog noir scenarija u kome ima različitih gubitnika s tek ponekim pobjednikom, to i jest čar njegovog stvaralaštva. Uvijek buntovan punk-rock romantik s mračnim aspektima u točno izabranom međuprostoru između otuđenja, depresije, avanturizma i fiktivne dramaturgije.



Minimalistički uvod "Hate" nosi distopiju današnjice s oružjem uperenim u nebo, a prva plesna bomba "Strange place" je nastala od one rođendanske čestitke za Terapiju povodom 20. rođendana, ma da se smrzneš, a bješe to prije 2 godine, izašlo iz skromnog riffa koji pomalo aludira na 2Unlimited (hit "No limit" 1993.), a tada se to možda činilo samo, eto tako da nešto bude, no razvilo se u ogromno jaku pjesmu s kojom otpočinje ova čitava fabula s tim romantičnim aspektom postavljanja pravih pozicija u današnjem iluzornom svijetu kojeg ne treba objašnjavati. Lirski, ovo je jako moćna pjesma o 'unutarnjim glasovima' koji mogu sve preokrenuti ako se shvate pogrešno. Naravno, ovo nisu stihovi za neupućene: puni su individualne snage jakog punk-electro borca koji svojom poetikom širi pozitivne vibracije pravog i stamenog Hrvata bez ikakve nacističke konotacije. Pjesmu "Overrun" sam prvi puta čuo (i snimio) 22. srpnja 2021. na travnjaku pored zagrebačke Močvare, a tom prilikom mi je Goran rekao da nije gotova, kako god, usporedimo li taj, ne znam, možda premjerni nastup te stvari, nije bilo toliko upečatljiv koliko je ova konačna verzija u pravom electro-pop maniru preducirajući ljubavnu nostalgiju, možda je ovo čak i bila jedna od prvih pjesama za ovaj album. Dobro dođe za uvertiru s pomalo agresivnog italo-disco tempa pomješanog s koherentnim EBM elementima slavnih njemačkih D.A.F. i duple bas pedale!!!





Jako su interesantne Goranove synth linije prozačnih boja i čistih vokala koji se protežu kroz ostatak materijala. U prvom, iznimno brzom singlu "Bridges" spaja post-punk/ new-romantics s technom kroz novi dramatičan lirski dekor jedne prekrasne erotske noći, uzmimo one koje se sjećaju svi što su nakon prvih albuma Beograda, ABC (naravno "The Lexicon of Love) i Bowievog "Let's Dance", a i The Human League "Dare!" vodili ljubav u šumarku, parku, na klupi, a vjerojatno i u automobilu ne dajući vlastitim roditeljima do znanja da se njihovo dijete počelo fukati. Album ima mnogo začkoljica iz Goranovog aspekta, pa tako kroz daljnju fabulu emotivno rastrojene "Broken hearted" gotovo da jeca zbog nevjere 'ona večeras vodi ljubav sa strancima/ kako se kaže, kada ljudi umru, ako odu praznog srca, nema ničega' utonovši u Ian Curtisovku mračnu letargiju odmah se nadovezavši u drugom singlu "Teen" s izrazito plesnim nabojem i romantičnim dionicama spektralnog syntha u elegično prisjećanje na djetinjstvo i adolescentnu dob kada je bio samotnjak iz srušene kuće pronašavši utjehu u glazbi čudaka. Kaže, umro je 17. ožujka i želi da ponovno proživi vlastiti život nekoliko puta. Ima ovdje finih elemenata new-romanticsa poput Visage i The Human League. Kasnie mi je sam Goran objasnio da se "Broken hearted" odnosi na jedan tragičan događaj 'o jednoj večeri u klubu koja je trebala biti epic, ali u jednom trenu je društvo saznalo da njihova prijateljica neće doći... Noć prije se overdozirala i preminula'.



Izrazito brzi electro-punk "Lovers" nadomak spomenutih D.A.F. je za konzervativne klerikale bizarna storija o roditeljima koji su bili ljubavnici i voljeli su se. Iz takvog zatucanog aspekta gnusno je razmišljati o vlastitim starcima kako je funkcionirao njihov seksualni život, ma daj. Goran razbija takav tabu. Naravno da su se svi voljeli jer osnovna funkcija čovječanstva je reprodukcija i seks, zato lijepo kaže završni stih 'nije bio gubitak vremena' ko' danas kada mladi ljudi ne žele djecu i potomke jer je upitna egzistencija. Svašta. A kad je bila smrdljiva sirotinja bez struje, kanalizacije i vodovoda, potomstvo se širilo ponekad na petero, šestero, pa čak i više brojki. Oni su mogli podići na noge čeljad, eh, no današnja vremena su upravo demonska. Ratnom tematikom je obavijena mračna "Kiev" s režavim disonantama u vrlo melodičnim obligacijama, te je jedna od ultimativnih antiratnih himni s lepršavim i optimističnim završetkom. Interesantno je da vokalni dio ima polovicu, a ostatak naredne dvije minute je instrumentalni baraž pretvoren u stanoviti progressive s kompleksnim zavijutcima prepuštenim mašti auditorija. Naslovna "Demons" ponovno je brzi polu-EBM u kome se bori s vlastitim demonima pokušavajući ih ubiti u olujama strahova poručivši 'and everyone has to face them/ whenever, whenever we fail - kill them' ('svatko se s njima mora suočiti/ kako god, ponekad ne uspijemo - ubij ih'). Artistički sročeni stihovi "Pretender" promišljaju duboki pogled na život i svjetonazor prikazivajući ga vožnjom autoputem razbijenih snova raskrižja i sudara nizajući crtice o bijegu, promijenama, ziheraškim odlukama i kolebanjima naglasivši 'danas spašavam vlastitu dušu' sa čudnovatim metaforama o 'autobusu 3 o 8' za samce i broju 3 o 8, a to, iskreno, ne znam što predstavlja i na što se odnosi, no zanimljivo jest u ovoj pjesmi da nema 'tapping' basa već vijugavog syntha a'la "Fade to gray" Visage koji vodi čitav dekor. Zadnja "2073" može također biti enigmatična zbog minimalističkog lirskog pristupa sa samo tri stiha 'ima li koga?/ jel' netko napolju? držim se!' u još jednom raširenom, mračnom darkwave izdanju s uvodnim umjerenim tempom koji se pretvara u ambijentalni završni siže. Ali, kako znam, Goran je vršnjak mojeg brata rođenog 1973., ovo se odnosi na futurizam kada bi trebao 'doživjeti stotu'. Rečemo, ovo je čak i dostojanstvena penzionerska stvar, a možda i requiem za vlastiti sprovod poput Bowiea koji je doživio samo, interesantno seksološki 69.

Sve je ovdje jako ozbiljno prikazano s individualne strane. Nema ama baš nikakvih aluzija na humor ili komiku. Ima sarkazma i ironije u nekim momentima, ali najveća većina emocija i raspoloženja variraju od sivoga do crnoga tek s ponekom nijansom blijedo crvenog i modro plavog s mnogo bistre, trezvene glave kada se identifikacija vlastitih problema, a i života razmatra hladno i bez agresije, kada si sam svoj objektivan procjenitelj i sudac. Uroniti u taj sukob mnogima je jako teško, pronaći će se u pjesmi "Pretender" stih 'prestani se pretvarati i glumatati', otprilike onako kako su Beograd 1983. rekli u "Ko si" s prvog ex-Yu synth/ electro-pop albuma "Remek depo" 'ostavi se gluposti/ budi to što stvarno jesi'. Goran je definitivno sazrio u velikog poetu koji razmatra individualnost i emocije u sklopu današnjeg konzumerizma, kontekstualizira ih na pravo mjesto bez banalizacija i vulgarnosti dajući pronicljivo kritički šamar ugodne neo-romatike s post-punkerskim mračnjaštvom u kojoj je onoj vitalnoj EBM osovini (bas i bubanj) dodao još poneki ton i melodiju koji su kod ranih velikana uvijek manjkali.

Po meni, ovo je već sada glavni kandidat za najbolji hrvatski album 2024. godine, ali unaprijed znam da neće biti nigdje spomenut na onim Porin i ostalim velebnim nagradama mada Goran to odavno zaslužuje.

Naslovi: 1.Hate, 2.Strange place, 3.Overrun, 4.Bridges, 5.Broken hearted, 6.Teen, 7.Lovers, 8.Kiev, 9.Demons, 10.Pretender, 11.2073

ocjena albuma [1-10]: 10

horvi // 03/05/2024