Alavux je Goran iz Zemuna koji povremeno radi s Natašom koristeći stari Roland MC505 (i još neke stare mašine), programe i suvremenu tehnologiju u kreiranju techno zvuka s kojime barata na različitim principima s oscilirajućim varijablama. 2016. je radio za Figurative Theatre na albumu "The Power Pessimism (nature vs nurture)" ostvarivši solidan finiš s temom "Hikiko Mori", no presluša li se ono što je objavljeno na bandcamp stranici, dobar dio toga je hipnotički minimalizam bez obzira što se u opisima žanrova i stilova znaju navoditi breakbeat, industrial ili experimental. A radi više od punih 20 godina i s pravom nosi epitet legende ex-Yu techno scene koja je na ovim prostorima počela u vrijeme onog nesretnog rata koji nikome ništa nije dobro donio, a u Hrvatskoj su u to vrijeme brk obrstili spaljeni DJ-i što o glazbi i nisu imali mnogo pojma, ali su zato na gramafonima miksali ploče 'bezimenih' autora u svoju komercijalnu korist na račun još spaljenije horde koja je tražila 'ts-ts-ts' beatove bez ikakve umjetnički adekvatne priče. Sad kad je taj val otpuhan i iz siline komercijalne industrije sprašen gotovo u underground (pokušajte se sjetiti zadnjih velikih hitova Scottera, The Prodigy, Westbama, Paul Van Dykea, Arman Van Heldena, Ian Pooleya…), došlo je vrijeme za sumiranje obzora, rezultata tog velikog trenda 90-ih koji je koncem druge decenije 21. stoljeća sabijen u male klubove, pa čak i kafiće bez neke velike propagande. Trend je neumitno prošao, a oni koji su ostali u njemu i dalje se trude koliko je god to moguće da ostanu u svojim zacrtanim principima. Dakako, svaka čast izuzecima što se ne povode za komercijalnošću, već umjetničkim kreacijama, ali takvi nikad u aktualno vrijeme nisu bili glavna meta ciljane horde poput Orbital, Aphex Twin, Autreche, Eat Static, Black Dog ili samih izumitelja Kraftwerk koji su još davnih 70-ih izmislili plesnu elektronsku glazbu odsviranu analogno. No, glavna boljka ovakve elektronske plesne glazbe je baš i kao u slučaju ovog albuma pomanjkanje kreativne sinergije koja bi repeticiju odvajala od želje za stagnirajućom hipnozom, točnije, nedostatak glazbene vještine pretvoren je u igru s kibernetičkom uobičajenom gripom, prehladom i hunjavicom koja kad krene, tad zna potrajati po dva-tri dana. Istina, Alavux na ovome albumu uglavnom kroz instrumentalne komade s vrlo malo vokalnog rada koji su, moguće samplovi, umije izabrati zgodne tonove i boje basova, beatova i sitnog veza klavijatura, ali to je tako minimalistički sabijeno u opskurnost lomova frekvencija s kojima se postiže samo obredni trans u kome je posve izuzeta uloga osnovne melodije i harmonije, a neki drugi konteksti glazbe ovdje ne postoje otprilike vrlo slično Detroit-technu Jeff Millsa koji je ovakve poteze radio daleko inteligentnije, duhovitije i šarmantno psihodeličnije. Ili pak, Dave Clark koji je s beatovima znao napraviti prave urnebese šetajući iz hip-hopa u eksperimentalije, pa čak i de-kompozicijske figure.



Minimalizam kao osnova ovog albuma na svu sreću nije lišena zanimljive dinamike na učestalu ritmičku podlogu u kojoj nema prelaza ili varijabli, a kad bi je živi bend svirao, vjerojatno bi blago šandrcao ponavljajući jedne te iste periode. Dok su uvodne teme "Level" i "Technotro" upravo tabula rasa za svakojaka moguća popunjavanja percepcije doživljaja, "Paper plane" je već sitni odmak u 'drajverske' psycho-varijable, "The bird" zalazak u funky (nikako funk) s nekoliko spoken-word samplova, a naslovna "You are from here" mračniji komad s grubljim zvukom repetirajućeg efekta poput čvršćih dance tema kultnog Dälek, no sve je to nedovoljno jako i neinventivno vrlo blijedo da stvori adekvatnu konfiguraciju osnovne infrastrukture s kojom techno ovakav kakav pokazuje Alavux ima sve šanse da se pospremi u ropotarnicu hypea 90-ih.



Međutim, drugi dio albuma su remiksevi uvodne teme s kojom 4 meštra pokazuju daleko kreativnije odmake naglasivši ono što "Level"-u u originalu manjka. Po meni, najbolji rad je upriličio Dead Sound pretvorivši ritam u spoj future-funka idealnog za hip-hop/dance s industrial manirima otprilike onako kako je Kevin Donovan, svijetu poznat kao Afrika Bambaataa prvi projicirao 1982. electro-funk spojivši do tada dvije nezamislive kulture - Kraftwerkov "Trans-Europe express" i rap u kultni, ali i zaboravljeni hit "Planet rock".

Da je ovdje prisutna živa snaga muzičara što se ne trudi oponašati cijeli bend na vrlo loš linearan način, ili bolje rečeno, da je Alavux 'opustio' kreativne probleme s osnovnom podlogom repetirajuće matrice, te da je instrumentalnu glazbu provjetrio kroz rešeto slobode da se razvija bez copy/paste figura, a možda i unio ono što rijetko koji ovakav izvođač koristi - angažirani socio-politički ili društveni stav, ovo bi bilo sasvim drugačije. Ovako kako jeste ispada samo minimalistička, vrlo štura i zamorna glazba koju je jedino moguće percipirati u nepravilnom kontekstu uz upotrebu stimulansa. Nema ama baš nikakvih efekata, zvukova, čudnovatih oblika, naglih prevrata i adekvatne priče da potkrijepi činjenicu 'ti si odavde'. Iz 21. stoljeća. Slušajući ovo, ja uopće nisam odavde, ovako kako to prezentira Alavux. Da mi se jedno te isto nabija po glavi. Sit sam toga.

Naslovi: 1.Level, 2.Technotro, 3.Paper plane, 4.The bird, 5.You are from here, 6.Level (Dez Williams Remix), 7.Level (DJ Ze MigL Remix), 8.Level (Dead Sound Remix), 9.Level (Madalba Remix)

ocjena albuma [1-10]: 3

horvi // 16/05/2017