Angažirani i osvješteni stari heroji istražuju, lamentiraju i vrlo žestoko kritiziraju stanje planeta Zemlje u MMXII (2012) godini. Ne piše nam se dobro...

Prije nego što se moglo očekivati, Killing Joke su godinu i pol nakon sjajnog 'povratničkog' "Absolute Dissent" (2010) izbacili novi, 15. po redu album. Sve je tu - stara originalna postava, izuzetno moćan zvuk koji umnogome nalikuje na thrash-metal s obaveznim gothic/post-punk minimalizmom, te aktualni društveno, socio-politički, ekološki i u mnogo pogleda angažirani, pa čak i metafizički tekstovi.

Obožavateljima ne treba pojašnjavati strukturu njihovog izraza; minimalistički post-punk/gothic koji se mnogo puta metamorfozama šetao od elektronike, popa, new-wavea, industriala i metala, ovaj puta je najviše začinjen sa umjerenim thrash-metalom. Onoliko koliko taman treba da ne odudara od njihovog klasičnog stila. Snažni riffovi, melodični basovi, relativno plesan srednji tempo (uz poneki brži komad), malo synth harmonija i ovaj puta izuzetno frenetičan Colemanov vokal koji se naprosto dere i urliče kao da namjerno želi iskidati glasnice koliko je revoltiran i ogorčen na sve ovo što se oko njega (i nas) dešava.

Da se ne uđe u širinu i opsežnost, samo valja napomenuti da su neke pjesme izuzetno tematski angažirane i upućuju na neke činjenice koje barem na našim medijima nisu zastupljene, a ako jesu (nisam ih osobito primijetio), onda su posve marginalizirane. Tako primjerice "Fema camp" govori o cijelom nizu zatvora u USA izgrađenih od strane Kriznog stožera (Federal Emergency Management Agency - FEMA) koji se 'brine' za zaštitu svojih građana od potencijalnih terorista i svih onih koje smatraju prijetnom nacionalnoj sigurnosti. Takvih 'utočišta' za nepoželjne ima oko 800-1000. Prilično žestoke thrash-industrial "Rapture" je nadahnuta komunom Kalakuta koju je Fela Kuti pokrenuo u Nigeriji nakon terorističkog napada američke vojske, punk-metalski nabijena skoro do d-beat manira "Corporate elect" je o poslovnim korporacijama čiji je jedini pohlepni cilj onemogućiti privatni ekonomski razvoj ma koliko se kapitalizam činio investicijskim društvom, dok su primjerice uvodna (i najdulja, skoro 9 minuta) gothic/thrash "Pole shift" sa ekološki osvještenim mogućnostima oko razriješenja situacije po pitanju poremećene rotacije Zemlje oko osi zbog tsunamija u Tihom Oceanu navodno uzrokovanog atomskom eksplozijom i gothic-punk komad s elektronskom potkom "Colony collapse" o globalnoj svjetskoj situaciji s vrlo lošim izgledima za skoru budućnost, pomalo futurističke utopije koje je jedino moguće riješiti uz svesrdni trud vodećih najbogatijih svjetskih država, vlada i banaka.



Ima još nekih tema kojima se bavi album - pošumljavanje, ekološka poljoprivreda i stočarstvo, anti-kapitalistička propaganda, degradacija militarističkih sistema, nadolazak solarnih oluja ("Glitch"), istraživanje magnetskih točaka konvergencije s idejom da ih Killing Joke u blisko vrijeme postave na određena mjesta za vrijeme koncerta ("Trans"), no takvih tema ionako često imamo prilike susretati u svakodnevnom medijskom životu i nečemu što se zove alternativna medicina. A valja nadodati, Jaz Coleman je i sam angažirani ekolog koji je surađivao i investirao sredstva u dva ekološka sela u Južnom Pacifiku i u Čileu, studirao je investicijsko bankarstvo u Švicarskoj, te se zaredio u kršćanskog svećenika u Novom Zelandu gdje vodi jednu župu.

To sve ide u prilog jasnog koncepta albuma koji je više od pukog thrash/post-punk i gothic-industrial stila. Jest, zvuk će svakog pogoditi, stare obožavatelje usrećiti velikom količinom nevjerojatne energije koju ima ovaj vremešni bend, ali daleko je važnija ta angažirana potka koja se provlači kroz ovih 10 pjesama. Ako ništa ne učinimo za sebe i svoju okolinu, te ako ne atakiramo na glavne krivce koji su nam svijet učinili ovakvim kakav je on na žalost postao (uglavnom ekonomsko-industrijski pakao), onda nam malo koristi to što nabijamo bilo kakvu rock muziku iz nečega što se zove gušt.

Killing Joke imaju svoju priču koja je prilično šokantna, apokaliptična i zastrašujuća, oni znaju da je to istina o čemu govore, a da ne bi bilo sve tako depresivno, pobrinuli su se da u sve ovo uliju i dašak optimizma i nade kroz duhovno pročišćenje sa završnom pjesmom "On all hollow's eve" u kojoj odaju počast starim generacijama koje nisu bile zarobljene atomskom fizikom i naprednom tehnologijom; onima koji su uvjereni da smrt nije kraj i onima koji gaje nadu da postoji šansa pozitivističkog riješavanja globalnih problema. Ujedno, ona je i posveta Jazovom ocu. Također optimistična tema je umjerena "Primobile" koja govori o bendu, odnosima koji u njemu vladaju, a i ekološkim preokupacijama kroz groteskne stihove s prizme crnog humora, osobito u refrenu 'sveti je smijeh koji nadilazi sve svoje strahove'.

Singl "In Cythera" je jedna od najmirnijih (a i najplesnijih) pjesama na albumu koja vraća duh starog post-punk/new-wave kredibiliteta sve do tamo, onih sjajnih radova Simple Minds (cirka albumi "Empires & Dance", "Sons And Fascination" i "Sister Feelings Call"), a nadahnuta je impresijama na mitski otok Cythera na kojima su rođene Venera i Afrodita.

ocjena albuma [1-10]: 9

horvi // 18/04/2012