Originalna postava na okupu, Jazovi tekstovi o vanzemaljcima, apokalipsi i neprekidnim poveznicama s Biblijom, te snažan glazbeni koktel industriala, metala, punka i elektronike.

Dvadeset i sedam godina je prošlo otkako je ovaj kultni londonski 'all style' četverac posljednji puta bio zajedno na okupu u originalnoj postavi. Frontmen Jaz Coleman (vokal, klavijature), Kevin Geordie Walker (gitara), Martin Youth Glover (bas, produkcija) i Paul Ferguson (bubnjevi) razišli su se nakon četvrtog albuma "Fire Dances" (1983., Ferguson ih je napustio 1986.), band je s jezgrom Coleman - Walker i učestalim izmjenama članstva opstao do danas prodefiliravši kroz sve što im je palo na pamet, te postao i ostao sinonim za jedan od najuvjerljivijih bastiona britanske alternativne scene. Gotovo da nije bilo žanra u kojem se nisu oprobali (od post-punka, elektronike, metala, industriala do hardcore-punka, synth-popa, dance-rocka, funka, dubova, eksperimenata...), a povratnik Youth je u međuvremenu kroz ova gotovo tri desetljeća ostvario značajne uspjehe na solo frontovima radeći sa The Orb, Paul Mc Cartneyom, The Verve, Blue Pearl (hit "Naked in the rain" 1990, UK no.4), Primal Scream, U2, Depeche Mode, The Shamen, Texas, Inxs, Siouxsie And The Banshees, Marilyn Manson... Ne treba niti spominjati impresivnu listu imena kojima su Killing Joke potvrđeno kumovali svojim utjecajem, ali samo navedimo neke od onih koji su im odali priznanje - Nine Inch Nails, Metallica, Napalm Death, Soundgarden, Jane's Addiction, Faith No More, Korn, Rammstein, Ministry... Unatoč iznimno provokativnim temama, angažiranim socio-političkih pjesmama, neobičnim fikcijama i različitim morbidnostima, njihovi albumi su redovito postizali zavidne tiraže i odlične domete na ljestvicama najprodavanijih (najveći uspjeh ostvaren je sa albumom "Night Time" 1985, UK no.11), a najčuvenijem hitu "Love like blood" (1985., UK no.16) malo je nedostajalo da dosegne britanski top-10 što bi zasigurno bio jedan od najvećih podviga alternativne scene 80-ih godina. Prema nekakvim imaginarnim očekivanjima koja su potkrijepljena sa mnogim najavama o ponovnom zajedništvu originalne postave, ovaj 14. studijski album je doslovce koktel žanrova u kojima se niti na moment nisu pogubili. Krenemo li redom, uvodna pjesma s naslovnom temom "Absolute dissent" je križanac industriala, indie/dance-rocka i metala, a takvih na albumu ima najviše s doziranim elementima ovog ili onog stila. "The great cull" nosi metal riffove uvijene u punkerski dizajn, "Fresh fever from the skies" kombinira punk i industrial, "In excelsis" je opet u punk/metal formatu s obaveznom potporom synth harmonija, "The world hell" i "Depth charge" u industrial-metalu i tako redom uz nekoliko specifičnijih skladbi gdje su onaj žešći gitaristički dio prepustili nekim drugim teritorijima. Primjerice "European super state" koja je u electro/synth-pop obrascu s većom dozom EBM/ dance-rocka ili indie-rockerske "The raven king", "Honour the fire" i "Here comes the singularity" gdje su potpuno revitalizirali cijeli današnji 'indie' establišment kroz prepoznatljivi new-wave/post-punk kakav su njegovali na početku karijere. Najveći odmak od cjelokupnog materijala koji je u iznimno plesnim tempovima nalazi se u posljednoj skladbi "Ghost of Ladbroke grove" koja je u sporom reggae taktu s obilatim dub efektima prošaranom žestoko ofrljenom gitarom.

S glazbenog aspekta, ostali su isti, svoji i stilski prepoznatljivi kao da nije bilo te duboke 'rupe' od 27 godina razdvojenog rada. A Jaz je opet svoja posebna priča što se tiče tekstova i vokalnih interpretacija od grubo oporih i hrapavih do sasvim senzibilnih, pa čak i nježnih glasova. Kroz vrlo sofisticiranu liriku koja je po običaju puna apokaliptičnih prizora, neobičnih mantri, angažiranih frustracija (ovaj puta na farmaceutsku industriju), te nezaobilaznih tema vezanih uz novac, neprestano isprepliće svoje tumačenje Biblije i vezu sa vanzemaljskom civilizacijom, tako da u nekim momentima doseže neobičan stupanj autora poput primjerice nekadašnjeg Bowiea koji je nekad davno umislio da je vanzemaljac. Uskoro će o njemu biti objavljen i dokumentarni film koji prikazuje njegova putovanja po svijetu gdje on traži značenje svojih pjesama, od piramida preko Naske do Uskršnjih Otoka, a već se u promotivnoj najavi istog može vidjeti njegova izjava 'nisam vjerovao u NLO sve dok ga nisam vidio'. Čudak ili ne, kako za koga, mora mu se priznati da još uvijek ima sposobnost savršeno dobro kontrolirati tok sročenih misli kroz liriku koja nije nimalo bezazlena, a ponajmanje futuristička, ono što se kaže 'reda radi' samo s namjerom da obogati egzotiku i mističnost. Očigledno je uvjeren u to o čemu govori mada je metafizika u principu nepotkrijepljena znanost, posebice u njegovom slučaju koji je još dodatno metaforiziran grubom poetikom.



Specijalno izdanje albuma sadrži i drugi cd pod naslovom "Absolute Respect" na kome je sabrano 11 izvođača koji su obrađivali Killing Joke. Tako se ovdje između ostalih nalaze coveri Metallice ("The Wait"), Nouvelle Vague ("Pssyche"), Foo Fighters ("Requiem"), Helmet ("Primitive"), Fear Factory ("Millennium") i dr. I još nešto - tijekom snimanja albuma, Killing Joke su zabilježili još pet novih kompozicija ("I am war", "A sick sun", "Time wave", "Suicide tribe" i "Feast of fools") koje čekaju na svoje zvanično objavljivanje u nekim drugim varijantama nosača zvuka.

ocjena albuma [1-10]: 8

horvi // 30/09/2010