Nakon D.A.F., Močvaru je zadesio još jedan od onih 'koncerata godine'.

Došao je i taj dan, odnosno ti dani kada nam u Zagreb pristižu izvođači koji su netom objavili albume, rade promotivne turneje i ne zaobilaze našu prijestolnicu. O tome se prije samo 7-8 godina moglo sanjati, a pred petnaestak i više godina o tome nitko nije niti pomišljao. Killing Joke se nekad išao gledati u Italiju, Austriju, Njemačku, neki su čak zbog njih potegnuli i u Belgiju, pa i Englesku, a samo jednom, koliko mi se čini, nastupali su u susjednoj deželi i to još u vrijeme kada je bila sastavni dio bivše države. Tada je band bio u jednoj sasvim drugoj postavi sa čuvenim Martin Atkinsom, bivšim Rottenovim, tj. Lydonovim drugarom iz Public Image Limited na bubnjevima, a basist Youth je bio miljama daleko u elektronici The Orb i suradnji sa mnogim pop imenima, te je malo tko uopće gajio bilo kakve nade da će se ikada vratiti u sastav. No, Killing Joke su se nakon 27 godina ponovno okupili u originalnoj postavi, ali djelomično uzrokovanoj nenadanoj smrti tadašnjeg basiste Paula Ravena koji je preminuo u Ženevi 20.X 2007. kada ga je u studiju za vrijeme snimanja albuma grupa Treponem Pal i Mob Research pogodio srčani udar. Tko zna šta bi se danas dešavalo sa Killing Joke da nije bilo ove tragedije, no izgleda da je ona svima njima dala veliku snagu da se ponovno sastanu i barem privremeno zakopaju ratnu sjekiru kojom su kovitlali više od dvadesetak godina. Istovremeno, ovaj nenadani reunion naveliko je zainteresirao svjetsku glazbenu javnost koja im je dala ogroman publicitet kakav band nije imao još od vremena albuma "Pandemonium" iz 1994. koji je na velika vrata proguran zahvaljujući MTV-u, tako da je ova opsežna svjetska turneja obuhvatila osim Europe i znamenite koncertne destinacije u USA i Kanadi. Sam povratnički album "Absolute Dissent" je u prvom tjednu po izlasku dospio na UK no.71 što i nije neki osobiti domet, ali ne treba zato očajavati; kad-tad će publika ustanoviti da je riječ o sjajnom djelu u što se imala prilike uvjeriti i audijencija te tmurne listopadne srijede u Močvari.

Klub je bio doslovce pretovaren, publika je pristigla i iz susjednih država, a profil je bio otprilike isti onaj koji je prije točno mjesec dana popratio još jedan veliki debi u Zagrebu - sjajan nastup njemačkih EBM electro-punk legendi D.A.F. Kad se na koncertu teškom mukom probijete do šanka i toaleta, onda i prenatrpanost smeta čak i u dvorištu odakle su mnogi bili prisiljeni slušati koncert bez mogućnosti da se bar na trenutak dokopaju stotinjak kvadratnih centimetara prostora za stajanje u klubu. Ima ona uzrečica 'vreća nikada nije toliko puna da u nju ne stane još jedno zrno', ali ovaj puta je iz te vreće curilo, a po svemu sudeći tako nešto će se ponoviti već idučeg četvrtka kada pristižu po treći puta raspjevani maliganski finski folk metalci Korpiklaani sa svojim švicarskim kolegama po folk-metal pjesmi Eluvietie. Jedina nepoznanica bio je mladoliki istetovirani našminkani gothičar na klavijaturama, Reza Udhin koji se rijetko gdje pojavljuje kao zvanični član sastava mada je s njima još od 2005. godine. Sve je to bilo krasno što se njega tiče dok nije počeo pjevati u nekim pjesmama. I to bi bilo to što se tiče nekakvih negativnih strana ovog koncerta, mada će uvijek biti onih kojima smeta ovakav ili onakav zvuk i bla, bla, bla...

Killing Joke su se zagrebačkoj publici bez ikakve sumnje predstavili onako kako su valjda svi priželjkivali - kao nenadjebivi underground rock band koji je proharačio kroz desetak žanrova i ostao uvijek svoj. Oni se gotovo nisu niti mijenjali u glazbenom pogledu, već su samo mijenjali zvuk i produkciju, pa je tako od prve večerašnje kompozicije "Tomorrows world" s njihovog debija iz 1980. kojeg je producirao legendarni John Peel, pa do posljednje "Pandemonium" iz 1994. koju su izveli na bisu sasvim nepotrebno razglabati o stilovima kad su praktički ravnomjerno uravnoteženi već punih 30 godina. Jedine razlike u izvedenim pjesmama bile su u tretmanima distorzija s jače ili tiše degustiranim gitarskim riffovima, te naravno u tempovima i obrascima koji podjednako križaju dance-rock/ new-wave/ post-punk (kako tko voli, ali svodi se na isto), te industrial i metal, dok je onaj elektronski dio večeras potpuno izostao. Čak niti synth nije dolazio do nekog većeg izražaja. Jaz Coleman je izašao u svojem maslinastom kombinezonu s lagano našminkanim okicama oko kojih se naziru guste bore sve više podsjećajući na Alice Coopera, dok su Youth i Geordie autoritativno držali svoje žice onako kao što provjereni majstori zanata barataju sa svojim šarafcigerima, francuskim ključevima, klještima i ostalim alatom. Kod njih je to toliko upečatljivo jednostavno bez ikakvih pretencioznosti, pompoznosti i sličnih vizualnih koještarija, lišeni su bilo kakvih gegova, tako da im se scenski nastup svodi na to da ga uopće nemaju. I što je nevjerojatno, to sve skupa fantastično izgleda. Ljudi u ranim pedesetim godinama (izuzev dripca na klavijaturama koji je od njih mlađi nekih 20-tak godina) još uvijek frcaju aureolom oko sebe kao da im je upola manje, dok sav taj njihov statički elektricitet dinamički iz sebe izbija Jaz koji je centralna figura na pozornici. Još da mu je bila malo veća bina za kretanje dobili bi puni rock spektakl, no niti s ovime se ne može biti nezadovoljan. Nadalje, zaista ne znam šta se trebalo očekivati od ove ekipe koja skoro tri decenije nije radila zajedno, pa su sasvim logično nanizali repertoar koji im najviše leži. Odmah nakon uvodne "Tomorrows world" čak i prerano su odigrali legendarni hit "Love like blood" koji je, naravno, digao atmoferu odmah na početku na liniju usijanja, pa su bez ikakvih problema mogli rešetati što god ih je volja. Doslovce su šarali bez nekakvog obaveznog reda vožnje po otprilike sistemu jedna-dvije kompozicije s novog albuma, pa jedna stara uz to što su izveli gotovo kompletan opus debi albuma "Killing Joke" iz 1980. Točnije, to su bile skladbe, već spomenuta "Tomorrows world", zatim "Wardance", "Bloodsport", "Requiem", "The wait" i "Complications" koje zvuče jednako upečatljivo i snažno kao i prije 30 godina. Između njih uspjeli su nagurati "The fall of because" i "Madness" sa drugog albuma "What's this for...!" iz 1981., stari hit "Eighties" iz 1985. (album "Night Time"), proslavljenu "Pssyche" iz 1982. koju su obradili Nouvele Vague, te pred sam konac nastupa "Asteroid" iz 2003. (album "Killing Joke") i kao posljednju, kao što je već ranije rečeno, čuveni hit "Pandemonium". Ostatak repertoara, bolje rečeno polovica set liste je bila namjenjena promociji nedavno objavljenog albuma "Absolute Dissent" s kojeg su izveli gotovo sve skladbe izuzev "Honour the fire" i "Here comes the singularity", tako da je dobivena faktički fenomenalna session prezentacija materijala ispod čekića kakva je u principu do sada bila velika rijetkost na zagrebačkim pozornicama što se tiče svjetskih izvođača. Jaz nije gnjavio sa svojim monolozima o štetnosti novca i političkim predrasudama, već je bio veoma raspoložen neprekidno kontaktirajući s publikom kao da je ovdje skoro svake večeri. U svemu tome (plus naravno fantastična glazbena potpora) bilo je toliko snažne underground sprege kakva se samo može nagađati da je nekada vladala na nastupima Joy Division. Onako, po domaće rečeno, Killing Joke su pravo oličenje kultnog banda koji em sjajno svira, em imaju fantastične pjesme o kojima se može razmišljati danima i uz to na pozornici odlično funkcioniraju kao da uopće nije bilo one razdvojenosti od 27 godina.

Sve skupa, fantastično. Da je bilo predgrupe već nešto ne bi valjalo. A evo i još jedan osvrt...

Redovi pred ulazom, registracije iz cijele bivše i sadašnje države. Killing Joke je definitivno kult. Ispunjena Močvara je oko 22 sata s nestrpljenjem iščekivala izlazak jednog od najutjecajnijih, najopakijih i najmračnijih bandova današnjice. Band koji je u svojih skoro 30 godina postojanja ostao beskompromisan sve do današnjih dana, unatoč poigravanjima sa sotonizmom, ostavštinom Aleistera Crowleya, smrti Paula Ravena prije par godina, nešto mekšim albumima sredinom 80-ih (odličan "Nighttime" i, meni isto solidan, "Brighter than the thousand Suns"), nekoliko raspada, preseljenja na Island i prizivanja kraja svijeta ... Ali, evo ih u punom sjaju (mraku) ... i da, Jaz je još uvijek lud i u vrlo dobroj formi s crnilom oko očiju. Godine su malo pritisle pa, s oproštenjem, pomalo nalikuje na Alicea Coopera ali KJ su ipak sasvim druga liga od spomenutog gospodina.

Počinju s "Tomorrow's World" nakon koje se Jaz prisjetio rata u "lijepoj našoj" i kako su to vrijeme svirali u Ljubljani i posvetili nam pjesmu "Love like Blood",koja je na opće iznenađenje bila odmah slijedeća na redu - na žalost nekih koji su zakasnili na koncert koji je počeo točno u 22 h. Nakon skoro pola koncerta čuo sam tipa iza sebe koji je tek došao i kako pita da li su svirali "Love like Blood" na što mu prijatelj potvrdno odgovara a ovaj se baca u očaj ... Je, dragi moj tak ti je to. Odmah zatim slijede "In Excelsis" i "Absolute Dissent" s novog, odličnog istoimenog albuma i sve granice su porušene. Zvuk odličan, Youthova gitara lebdi, Jazov vokal reže, bas hipnotičan, bubanj plemenski. Killing Joke o kakvom smo maštali svih ovih godina. "Asteroid", "European super State", "Wardance" i za kraj "The Wait". Bis ? Naravno ! Killing Joke su bili prenabrijani i predobre volje da bi nas samo tako napustili. "Pandemonium" za konačni završetak ... Mrak ! Koncertčina ! Ritualčina !

le figuar de kranque

horvi // 08/10/2010

> vidi sve fotke // see all photos