Neprestano radeći kao trojac s liderom Nicom (gitara, vokal), ovaj francuski bend ima ogromnu petnaestogodišnju karijeru u kojoj je glavni suradnik Jérome (bas) napustio sastav 2013. godine, pa se bend od zadnjeg izdanja "Split with Soft Major" (2011) tražio u postavi. Danas su to Max (bubnjevi) i Alban (bas), a obojica su pristupila takoreći uoči snimanja ovog petog službenog albuma.
Za pretpostaviti je da su prethodna izdanja bila vrlo slična (s obzirom da ih nisam slušao), no ništa se bitno ne mijenja u konfiguraciji noise-rocka. Snažni ritmovi, naglašen distorzirani bas, zveketava gitara i urlikajući vokal. Sve ovo nalikuje na vrlo dobro znanu shemu The Jesus Lizard koji su uz Albinija bili protagonistima i rodonačelnicima ovakvog bučnog, ustvari distorziranog post-punk/bluesa. Pjesme su čvrste, katkad razvijene u de-kompozicijske fragmente s jasnim kompozicijskim finesama i obaveznim udarcima eksplozija uključujući i kompleksnije strukture poput odlične "Leaving a trail" u kojoj se osjeti i onog starog Sonic Youth štimunga iz 80-ih. Bend je inače kroz karijeru svirao s tako velikim imenima kao što su Unsane, The Dillinger Escape Plan, Mono, Kylesa ili svojim fantastičnim sunarodnjacima Birds In Row, Pord, ASideFromADay, Dirge... (nitko od njih nije dobio manju ocjenu od 8 na Terapiji!).

Ovdje se nitko nema ničega za plašiti da možebitno ovi Francuzi odlutaju u plitkost nečega nesuvislog ili nesadržajnog izvan žanrovskih postulata. Prve dvije pjesme "A dead weight" (s uvodnim kraćim spoken-wordom na francuskom) i "The face" kristalno jasno poput jutarnje rose bistre um i pogled da je album s pravom nazvan "Reflect Your Pain" fiksirajući borbu između gospodara i sluge. S neusklađenim odnosima koji vladaju u ovom pokvarenom društvu gdje se bol ne mjeri emotivnim posrnućima već manjkom na bankovnom računu. Danas se na nečiju bol više ne gleda s empatijom. Što je to? Bolest? Ne. Ovi Francuzi, točnije Nico je toliko bijesan na pomanjkanje ljudskih emocija da prosto rečeno 'pizdi do bola'. Na specifičan način oblikuje svoje tekstove kroz amalgmane trezvenog i maliganskog, pravog rockersko-alternativnog stanja koje nije bezbrižno ili ravnodušno poput americane i sličnih patetičnih neo-trendova izraslih na prozaku, a u najduljoj "Breath" razvezuje priču od čak 8 minuta bijesa i frustracija na račun nezgrapnih želja i neostvarenih ciljeva kojima nikad kraja. Pohlepa je ogromna i vidljiva iz svih aspekata, ona frca gotovo iz svakog djeteta, danas više nema skromnosti i poniznosti, čitav svijet se pretvorio u nadmetanje za dokazivanjima u svim pogledima, a "Never ending" svojim brutalnijim i sirovijim stilom idealno komparira suštinu racionalnih gluposti današnjice od kojih bistar čovjek samo jednostavno može da pobjegne negdje u samoću i izolira se od svega što se oko njega dešava (posljednja "Lonesome" kao izašla iz arsenala tromijih Gang Of Four i Fugazi!).

Profesionalan album zaokružuje ekipa sa snimateljem Yann Marchadourom (Imperial Studio) dodajući i post-hardcore elemente, a valja primjetiti i odlične Nicove vokalne i gitarističke performanse, kao i povremene prateće vokale 'ne plaši se, lažem' upravo u posljednjoj pjesmi koji nimalo ne uljevaju nadu da će ovaj svijet krenuti boljim tokom. Možda sam i premalo napisao svoje dojmove o ovome odličnom albumu objavljenom u travnju 2015., ali sigurno ću se rado vratiti na njega svaki put kad popizdim od nečije ravnodušnosti.

Naslovi: 1.A dead weight, 2.The face, 3.Leaving a trail, 4.Breath, 5.Never ending, 6.Lonesome

ocjena albuma [1-10]: 8

horvi // 07/05/2015