Jessica 93 je "one man band" Geoffroya Laportea, mladića iz predgrađa Pariza. Ovo mu je treće dugosvirajuće izdanje, a svojom atmosferom "Rise", kao i prijašnji radovi, podsjetit će nas koliko je darkerski pokret bio značajan.

Preskočit ću uvod, i odmah doći do predzadnje pjesme na albumu, ujedno i najduže (8:34) u kojoj je sažeto sve što je Geoffroy želio reći kroz ovih, niti 40 minuta trajanja albuma. Inertia, ima onaj Cureovski prizvuk. Mutni bas, kakvog se ni Simon Gallup ne bi posramio, s atmosferom iz Pornography faze. Negdje na pola puta, ritam mašina i bas rade svoj posao i dalje, a u prvi plan se ubacuje gitara koja bode uši svojom "mračnošću" i dovodi slušatelja do zaključka da je još uvijek '81-82, a ne 2015.

I sad se polako mogu vratiti i na početak, gdje su me Now i Asylum, pomalo zavele i podsjetile da moram od negdje izvući "Death Cult" EP, Astburyevog drugog prikazanja, neposredno prije pretvorbe u The Cult. I glasom i muzički te pjesme spadaju u to vrijeme i upravo na to mjesto.



Sve u svemu, uglavnom sam dosad imao dosta prigovora na bendove sadašnjice koji sviraju davno zaboravljenu muziku od prije 30 ili više godina. Sad više nemam!

ocjena albuma [1-10]: 8

pedja // 05/02/2015

PS: I još samo jedna riječ vezana uz omot, koje rijetko komentiram, a trebao bih. WTF!?