S nešto većim vremenskim odmakom njemački veterani Faust realizirali su novi dizajn albuma "jUSt" koji je lingvistička složenica 'just us' što će reći da su ponovno trojac - Hans Joachim Irmler, Werner Zappi Diermaier (bubnjevi, udaraljke) i Jean-Herve Peron (bas, gitara, vokal, synth, različiti instrumenti). Ponovno su na okupu nakon što ih je nakratko ostavio Irmler na prethodnom "Something Dirty" (2011), uslovno rečeno kolaboracijskom gdje su gostovali Geraldine Swayne i frontmen Gallon Drunk James Johnston.

Šta su ovaj puta izmislili teško je točno precizirati, no najlakše je sav ovaj opus 12 kompozicija, uglavnom instrumentala od 53 minute svesti na terminologiju eksperimentalnog rocka ne poštivajući gotovo nikakve konvencije žanra osim što se koriste standardna rock glazbala. I dakako još mnogo akustičnog instrumentarija, udaraljki, kojekakvih pomagala, niskofrekventnih zvukova, neke pile, gvožđurije i tko zna kakvih sredstava koja u njihovom slučaju imaju strogu istraživačku i egzibicionističku ulogu. Ne može se baš reći da ovdje ima ijedna kompozicija s nekim klišejom, pa čak niti jedina vokalna na francuskom "Sur la ventre" s hipnotičkim 'predenjem' bas linije, udaranjem po nekom metalu, malo ksilofona i minimalističkom repetativnom potkom, te uvodna "Gerubelt" koja naizgled djeluje kao da će se pretvoriti u žestoki hard-rock kakav su imali s Johnstonom prije 3 godine. U ovome slučaju afiniteti se pretvoreni u dekompozicijski noise-rock. Još samo jedna vokalna "Ich bin ein Pavian" (na njemačkom) jest ustvari komedija puna apstrakcija na nivou konkretne glazbe. Na najvećem dijelu materijala upuštaju se u sveopću zbrku sa slobodnim formatima i kakofonijom poput "80hz" za udaraljke, škripu i natucanje vilonskog gudala po distorziranoj gitari koja se pojavljuje još i u "Nähmaschine" zajedno s nekom rotacijskom mašinom koja zvuči kao da se stavila plastična opna na kotač od bicikla, pa se primjerice u "Palpitations" služe nekim tko zna kakvim sličnim izumima na bazi produkcije niskih tonova od kojih neke evidentno rabe sa syntha. Ima i struganja pilom stvarajući vrlo nervozan trans ("Der kaffee kocht"). A ponekad odšetaju u vrlo melodičan akustični folk (kratka "Cavaquiñho", "Gammes"), avangardni piano jazz uz pratnju neurotično rastrganog bubnjarskog seta s metlicama ("Nur nous"), te u posljednjoj, najduljoj "Ich sitze immer noch" zasviraju sanjarski psihodeličan minimalistički ambijental očito snimljen u njihovim prostorijama budući da se nakratko čuje i lavež psa.

Spram prethodnog albuma ovaj ne pokazuje turobne i mračne opservacije kroz neobične strukture aranžmana gledajući i dalje na neobičnost zvučnog sadržaja. Poništavaju tradicijske osnove odavno slijedeći samo isključivo svoj egzibicionistički ekscentrizam stavljajući slušatelja u nezavidan položaj karikiranog posmatrača kome malo toga šta može biti jasno. Iracionalni su, nepredvidljivi i neuhvatljivi, a baš u tome i leži poanta njihovog stilskog vrludanja po avangardnim ambicijama onih sfera koje jako dobro poznavaju, no samo iz čisto njima koherentno opscenog razloga ponovno izvrtaju eksperimente u ekspresije bez ikakvih načela melodije ili harmonije.

Naslovi: 1.Gerubelt, 2.80hz, 3.Sur la ventre, 4.Cavaquiñho, 5.Gammes, 6.Nähmaschine, 7.Nur nous, 8.Palpitations, 9.Der kaffee kocht, 10.Eeeeeeh…, 11.Ich bin ein Pavian, 12.Ich sitze immer noch

ocjena albuma [1-10]: 6

horvi // 14/12/2014