Eksperimentalno - da. Za pogubiti živce - svakako. Ali konceptualno. Faust su se vratili u svojem standardnom i prepoznatljivom obliku, ovaj puta pojačani sa gostujućim frontmenom Gallon Drunk i pjevačicom Geraldine Swayne.

Eh, o ovim legendarnim, kultnim, avangardnim, eksperimentalnim... itd. njemačkim kraut-rockerima trebalo bi ispisati barem pola tone teksta pa da se nekome tko nikada nije čuo za njih približi barem dio specifičnosti njihove intelektualne pozadine. No, toliko vremena ipak nemam, pa će mnoge teze 'klasično', 'standardno' i 'tradicionalno' u ovome slučaju mnogima djelovati izvitopereno, a možda i prenapuhano. Ali ipak treba uzeti u obzir samo jedno - Faust nikada nije bio konvencionalan rock bend, već je vješto izmicao bilo kakvim općeprihvaćenim r'n'r lamentacijama i samo se podupirao na vlastitim principima.

Najznačajniji dio djelovanja bila im je prva faza rada od 1971. do 1975. kada su objavili pet zvaničnih studijskih albuma ovjekovječivši najkreativniji period kraut-rocka zajedno sa najvažnijim suvremenicima poput Kraftwerk, Tangerine Dream, Can, Neu!, Harmonia, Amon Dull II, Klaus Schultzeom i Cluster (a bilo ih je još barem tridesetak). Potom su se raspali i gotovo više nitko nije očekivao da će se bend ikada skupiti, no to se ipak desilo 1990. kada su svoj zajednički jezik ponovno pronašli Hans Joachim Irmler, Werner Zappi Diermaier (bubnjevi, udaraljke) i Jean-Herve Peron (bas, gitara, vokal, synth, različiti instrumenti). Premda su još tokom 80-ih kriomice znali održavati koncerte (po blogovima se mogu pronaći freakovi koji tvrde da su doživjeli barem jedan od tri nastupa što je potvrdio i sam bend), zvanično su od 1975. do 1990. bili nevidljivi sa širu javnost. U tom novom reunionu, Faust je metodički nastavio svoj zacrtani rad egzibicijskim izletima u nepoznato objavivši impozantnu kolekciju od 11 studijskih, 16 live albuma, desetak kompilacija i 3 DVD izdanja. Zagreb je imao iznimnu čast da ih ugosti u proljeće 2004.

"Something Dirty" je njihov zvanični 16. studijski album i pravo je olakšanje nakon prethodnog "Faust Is Last" (2010), dvostrukog eksperimentalnog i vrlo teško probavljivog rada. Ovdje je izostao Irmler, a postavu čine samo Diermaier i Peron koji su ugostili britansku pjevačicu Geraldine Swayne, znanu po radu na videu Gallon Drunk i frontmena Gallon Drunk, James Johnstona koji im je svirao gitaru i električni organ u nekim kompozicijama. Album je obilato natopljen eksperimentima, no na svu sreću, vrlo prohodnim, pa čak i melodičnim sekvencama, te industrialom i noiseom najrazličitijih vrsta; bilo od igre sa jedva čujnim niskim frekvencijama, do teških i glasnih eskapada proizvedenih na samo njima poznate načine. Kompozicije su sve i svašta samo ne jednostavne i predvidljive, tj. u pravom smislu riječi - uzbudljive, dinamične, fragmentirane od različitih kolaža syntha, gitarskih eskapada, dubokih bas linija i često neurednih krivudanja što s pravom potvrđuje njihov klasični termin eksperimentalnog rocka kakav god da jeste. Mnogima će ovo zvučati kao bezvezno natucanje tamo nekakvih nepoznatih i priglupih fazona; takvima je najpreporučljivije da se Fausta niti ne 'fataju'. Uostalom Faust nikada nije radio glazbu za nekakvu konvencionalnu publiku.

Ipak, uvodni instrumental "Tell the bitch go home" je najugodnije iznenađenje koje može sjesti i kod indie-rock i klasične industrial publike. Šest minuta hard-rockerske minimalističke repetativne melodije električnog organa obojenog kao najrežaviji John Lordov Hammond, čvrsti plesni bubnjarski ritam sa standardnim bas dionicama i gitarske disonantne noise eksperimentalije prolete u trenutku. Stvarčina je prava bomba i može komotno legnuti kao idealna opozicija svim kurentnim indie-rock imenima, pa čak i The Fall. E, a nakon toga slijedi upuštanje u privatni Faust horror. "Herbststimmung" je lagani, gotovo ambijentalni drone industrial s minimalističkom melodijskom gradacijom režavih eksperimenata koji se postupnim dodavanjem bubnjarskog ritma pretvaraju u ono što bi mnogi danas nazvali post-rock. Da, to je to... Ovdje se točno čuje i osjeti što su i kako su Mogwai i kompanija krali od kraut-rockera. Naslovna "Something dirty" je čudnovato građeni minimalistički industrial pun režavih zvukova koji podsjećaju na brušenje, rezanje i buku iz radionice, a svi oni su komplementarno sklopljeni bez obzira na sve disonance i kaotičnu kakofoniju, te se po prvi puta pojavljuje šaputavi vokal sa spoken-word recitacijom na francuskom jeziku. Tempo albuma potom naglo opada, spoken-word s francuskim jezikom nastavlja se u tmurnoj ambient-industrial "Thoughts of the dead" gdje se pretapa u engleski jezik sa šaptavim odjecima Geraldine Swayne. U vodećem vokalu ona se pojavljuje u narednoj "Lost the signal", apokaliptičnoj gothic elegiji u trajanju od gotovo punih 9 minuta koja bi se mirne duše mogla smjestiti u opus ranijih radova PJ Harvey i Lydie Lunch; pjesma po svim svojim karakteristikama zorno pokazuje i dokazuje da je Caveov The Bad Seeds mnogo, a i previše toga zahvaljujući suradnji sa Blixom pokupio od ovakvog Faust blueserskog kraut-rocka punog eksperimenata i dinamičkih tenzija koje eksplodiraju u ogromnu zvučnu erupciju s potpuno krivudavim linijama. Abnormalan komad "Je bouffe" je ponovno na francuskom; početak je urnebesan noise, a onda iz pozadine ispliva valcer prošaran industrijskim zvucima bušilica i strojeva koji se nastavljaju na konceptualnu priču iz turobnog šljakerskog života pored tokarskog stroja, aparata za zavarivanje i mnogobrojne željezarije kroz kraći instrumental "Whet". Da bi se atmosfera barem malo okrenula u nekakvu 'radničku romantiku', tu je odmah smještena "Invisible mending" sa Geraldinim vokalom otpjevanim preko cijevi koja dočarava da se u čitavom ovome kaosu ipak ponekad može i uživati. Bez obzira što je pjesma vrlo kratka (2.16), prilično je akcentirana na strpljenju slušatelja koji ako izdura ovaj napor, očekuje ga još teži u dva naredna instrumentala "Dampfauslass 1" i "Dampfauslass 2". Potpuni raskol ritmike 'kreni-stani' poput dvotaktnog Warburga nafilan je u neurotičnoj "Pythagoras" kakvu su se samo usudili kreirati nekad davno The Pop Group, a katkad i Cabaret Voltaire na svojim ranim albumima. Album završava sa "La sole doree" koja vodi u neke daleke krajeve. Geraldin vokal je konfuzan, pojačan echom, a pjesma iz početne vrlo mirne atmosfere prerasta u košmarnu gitarsku space-psihodeliju i dinamički noise krešend s naglo 'odrezanim' finišom. Album u cjelosti pokazuje inventivnost benda i još uvijek moćnu kreativnost koja se sustavno odupire bilo kakvim globalističkim načelima fuzija i stapanja sa kurentnim žanrovima. Faust doslijedno nastavljaju svoju eksperimentalnu poetiku kroz prilično kompleksan minimalizam i čudnovato sastavljen konglomerat različitih osjećaja. Katkad su to turobna, teška i mučna raspoloženja, katkad hladna ko led i smrt, neka su posve konfuzna i zbune do maksimuma da najradije poželite utrnuti zvuk, ali ima i onih koja su sanjarska i vrlo emotivna. Upravo na tome su Faust redovito radili; sa svojim radikalnim promjenama unutar relativno kratkog vremenskog opsega od 50 minuta potpuno mogu dezorijentirati slušatelja i oduzeti mu potpunu koncentraciju i strpljenje. Ali nikako se ne može osporiti da u tome i ne uspjevaju.

ocjena albuma [1-10]: 7

horvi // 21/02/2011