Glavni krivci za pop-punk su nakon smrti Pete Shelleya 2018. objavili drugi album, ukupno 11. u karijeri. Pa, to jeste ovdje nekakav starački punk za penzionere, mada bend sam po sebi i nije bio adekvatan buntovno revoltirani punk, nego samo vrlo dobro smišljena pop sintagma iz koje se lukavo izvukao prvi frontmen Howard Devoto. Ovaj album je nostalgija za proćerdanim vremenima kada su imali čak 7 top-40 UK singlova po kojima su 'najuspješniji' punk bend svih vremena nadmašivši i The Clash, ali danas se malo koja pjesma vrti u eteru. Još jedini originalni član Steve Diggle pokušava biti mladić u ovih 14 pjesama šarajući pop-punk/ new-wave estetikom, no nema stav i dostatnu prljavštinu punka, ne samo u zvuku, nego i u lirskom izrazu. Kao da svira i pjeva za penzionere, stare onemoćale punkere u domovima kada su ih vlastita djeca odbacila jer su im postali teret. Mnogi od njih su u invalidskim kolicima i na infuziji, a kada se do toga dođe, bolje je slušati eksperimentalnu i harsh noise glazbu. U tim godinama pokušavati svirati punk bez muda, prostata ti je otkazala, a žene su suhe, nema apsolutno nikakvog smisla. Pretpostavljam da će na turneju i koncerte dolaziti potrošači vijagre i medicinskih pomagala.



Stari lažni punker Diggle, povuci se, nemoj više ništa objavljivati i glumatati. Vrijeme ovakvog insceniranog punka je odavno prošlo s Billy Idol i Green Day bedastoćama. U to vjeruju naivne budale. Naslovi:
01 - Queen Of The Scene
02 - Games
03 - Seeing Daylight
04 - Poetic Machine Gun
05 - Tear Of A Golden Girl
06 - Heavy Streets
07 - One Of The Universe, Pt. 1
08 - All Gone To War
09 - One Of The Universe, Pt. 2
10 - Jesus At The Wheel
11 - Just A Dream I Followed
12 - Feeling Uptight
13 - Break That Ball And Chain
14 - The Greatest Of Them All

horvi // 04/02/2026