Ne bi se baš moglo reći da je ovaj koncert bio u prikladnom blagdanskom okružju za uskrsni vikend. Noć su otvorili psihodelici iz Stonebride-a. Kod njih ništa novo, red stonerijade sa vokalom, red laganog psihodeličnog breaka, red solaža, ponovo vraćanje na pjevani dio i tako par puta. Sve je više očit pomak ka sludge-u što se najviše očituje kod par inventivnih ritmičnih rješenja. Više mi se sviđaju u ovako skraćenoj formi jer kad imaju vremena znaju pretjerati sa jammanjem. Ovako su zadržali stvari u granicama normale. True Widow su došli predstaviti najnoviji uradak Circumambulation. Ovo je njihov treći album čiji zvuk je svojevrsni pomak od zvuka predstavljenog na prethodna dva albuma. Više je prozračniji i naklonjen alt country-ju, surfu i twangu nego drugi album As High As the Highest Heavens and From the Center to the Circumference of the Earth iz 2011.g. koji je bio puno teži i monolitniji te prvi album True Widow koji je bio najbliži klasičnom shoegaze-u. Iako su pjesme sa zadnjeg albuma nešto pitomije, ovdje su bile izvedene puno teže i klaustrofobičnije i čak sporije nego na albumu. Ipak centralno mjesto su zauzele pjesme sa drugog albuma koje su uživo zvučale skoro pa nepodnošljivo teško. Kao da Sunn O))) pokušavaju na svoj način odsvirati pjesme Godflesh-a. Najnelagodniji element jest što većina pjesama sadrži neku rudimentarnu zlokobnu melodiju što cijelu stvar podiže na novu razinu. Dok se većina izvođača sa ciljem postizanja klaustrofobije zadovoljava činjenicom postizanja osjećaja bespomoćne zatvorenosti, True Widow još dodaju element neizbježne opasnosti koja vreba odnekud. Definitivno antiuskrsno. Tako su najveći dojam ostavile NH, Blooden Horse i Boaz sa drugog albuma. Numb Hand i Fourth Teeth sa trećeg albuma bi mogle imati i hit potencijal da nisu tako nepodnošljivo (u dobrom smislu) spore dok je Sunday Driver jedina pjesma sa prvog albuma koja se istakla. Cijeli doživljaj je zapravo dijametralno suprotan onom Wooden Shjipsa. Dok su Shjipsi uglavnom pozivali na ples i dobre vibracije svojim ubrzanim monotonim ritmovima obojanima psihodelijom ljeta ljubavi, True Widow svojom usporenom monotonom muzikom poručuju kako izlaza nema. Tako smo u nepuna tri mjeseca iskusili obje strane medalje. Iskreno, True Widow mi djeluju puno uvjeljiviji. Publika je bila malobrojna, svega jedna trećina Močvare, rekao bih prikladno obzirom na sve otegotne okolnosti (kiša, produženi vikend). Nadam se samo da se True Widow nisu obeshrabrili te da će se vratiti i pružiti nam još jednu dozu pogleda tamo gdje sunce ne sja.

tomislav // 20/04/2014