Tom Gabel je bio običan i sasvim simpatičan momak kojeg smo još u prošloj deceniji imali prilike vidjeti u zagrebačkoj Močvari kada su Against Me! bili posve nepoznat i maleni indie-punk bend. Danas su stvari sasvim drugačije: bend je dogurao do zavidnih komercijalnih pozicija zadržavši svoj autorski legitiman status, 2011. pokrenuli su vlastitu etiketu Total Treble Music, a Gabel je promijenio spol i ime. Sada se zove Laura Jane Grace i nije neka osobito privlačna ženska, no u krajnjem slučaju, njega, odnosno nju to konačno ispunjava životnim zadovoljstvom budući da je u intervjuima izjavio da je oduvijek osjećao ženu u sebi, te da mu je majka govorila da su ga mislili nazvati Laura da je kojim slučajem rođen kao žensko. Kada se 2012. pojavila vijest o njegovoj promijeni spola odjeknuvši uglavnom samo u alternativnim rock i punk krugovima, malo kome je baš bila posve bistra ova njegova odluka, ali kada se pogledaju neki njegovi, tj. njezini raniji tekstovi, uviđa se kako tu nije bilo šale i da se mislilo krajnje ozbiljno. Još na starom EP-iju "The disco before the breakdown" (2002) ispod površine se osjećala tjelesna razdvojenost muškarca koji pjeva iz ženskog lica. To je očitije postalo, ali nikome nije na um padalo 2005. da su na trećem albumu "Searching For A Former Clarity" neki tekstovi o oblačenju ženskih haljina iz tada nejasnih razloga ipak bili konkretni, dok je na proslavljenom albumu "New Wave" (2007) imao završnu pjesmu "The ocean" gdje se provlači stih 'da sam mogao birati, rodio bih se kao žena/ moja majka mi je jednom rekla da bi me nazvali Laura'. A na posljednjem, komercijalno najučinkovitijem albumu "White Crosses" (2010) bilo je nekoliko tema u kojima je vladala emotivna, ljubavna i seksualna težnja zagovarajući između ostalog i homoseksualnost u pjesmi "Suffocation".



U samom uvodniku ovog albuma, vrlo plesnoj naslovnoj pjesmi "Transgender dysphoria blues" nabrijanoj pomalo na neke riffove "Ballroom blitz" Nazaretha, Laura Jane Grace vrišti 'nemaš pičku da paradiraš, nemaš dupe da treseš/ samo želiš da te vidim kao što oni vide svaku drugu djevojku, a oni samo vide pedera'. Ovakvih, sada posve jasnih i konkretnih lirskih opservacija iz ženskog roda na ovome albumu ima sijaset: u čvrstoj punkačini "Drinking with the Jocks" vrlo zlim jezikom s dozom otuđenja frca o ženskom međunožju, pomalo otrcana i daleko najslabija "Unconditional love" nalik na gomile bezličnih indie/punk/brit-pop bendova se bavi aspektom čiste ženske ljubavi i seksa apelirajući na one koji ga preziru zbog promijene spola, jedina akustična "Two coffins" provlači vječito traženje istinske ljubavi, dok je završna, uvjetno rečeno laganica "Black me out" u mid-tempu direktan osvetnički obračun sa homofobima i dogmatski ograničenim ljudima: 'želim se popišati na zid tvoje kuće, želim izrezati ono mesingeno prstenje na tvojim debelim jebenim prstima'. Naravno da uopće ne čudi što je ovaj album nabijen upravo ovakvim temama. Laura Jane Grace se sada sa svojim novim identitetom bori pred brojnom publikom koja će joj možda dobrim dijelom okrenuti leđa, ali u principu, to su samo stvari osobnih stavova i moralnih predrasuda u kakve smo se mogli nedavno uvjeriti i mi onim nesretnim referendumom o tome što je brak. Ali činjenica jest da je Laura osim izgledom i spolom vokalno ipak ostao muškarac. I dalje ima specifičan prodoran punkerski glas koji po ničemu, osim dakako lirikom, ne upućuje na ženske karakteristike, dok je u zvučnom segmentu album nakrcan snažnim tempovima i legato riffovima iz kojih su gotovo posve nestale one nekadašnje gain gitare.

Bend je doživio i dvije promijene - otišli su basist Andrew Seward i bubnjar Jay Weinberg, a novi članovi su Inge Johansson (bas, ex-International Noise Conspiracy) i Atom Willard (bubnjevi) koji je između ostalog nekad radio sa Rocket From The Crypt, The Offspring i Danko Jones. Ovo je u svakom slučaju najbolja ritam sekcija koju su Against Me! imali u dosadašnjoj karijeri, te se svakako ovdje nalaze i neke od najubojitijih pjesama s kojima se gradi jedno sasvim novo poglavlje u radu benda. Nisu izostale niti politički angažirane pjesme, recimo solidno izgarajući indie-rock "Paralytic states of dependency", vrlo dobrim gitarskim radom na granicama alternativnog rocka uvijena "Osama bin Laden as the crucified Christ" i ponajbolja "Dead friend" s velikim dozama emocija i himničnosti.

Kao tipičan singl izabrana je melodična "True trans soul rebel" u rangu ranih Blondie križanih s pop-punkom i indie-rockom održavajući stari šarm benda, dok je "Fuckmylife666" u pop-punk maniru samo 'popuna prostora'. Neki od ovih tekstova, posebice onih o direktnoj Laurinoj emancipaciji su hrabri potezi koji govore o nesrazmjernom odnosu trivijalnog puka ka ovakvim životnim promijenama. Za mnoge će ona postati idealna tema sprdnje kao što se to recimo desilo u slučajevima Genesisa iz Throbbing Gristle kada je postao shemale ili lijepoj lezbi Shamayi Otep, no tko smo mi da nekome sugeriramo koga će, što i zašto voljeti. Uplitati se u nečije emocije je ogavna stvar. Basta. Laura se pozabavila vitalnim pitanjima potlačene manjine, pjeva iz srca punkerski i najbolji je dokaz da se bori za svoja prava koja su joj sticajem prirodnih okolnosti biološki bila uskraćena. Ne treba nikako sumnjati u ispravnost njenih stavova, te po meni zaslužuje biti priznata kao jedinstvena i originalna punkerica koja je apsolutno hrabro ostvarila svoj cilj.

Naslovi: 1.Transgender dysphoria blues, 2.True trans soul rebel, 3.Unconditional love, 4.Drinking with the Jocks, 5.Osama bin Laden as the crucified Christ, 6.Fuckmylife666, 7.Dead friend, 8.Two coffins, 9.Paralytic states of dependency, 10.Black me out

ocjena albuma [1-10]: 8

horvi // 02/02/2014