Definitivan kreativan fokus nekadašnjeg Tom Gabela, a od 2012. Laure Jane Grace, istinu za volju i muškobanjastije žene nego što se moglo očekivati nakon promjene spola, bio je "New Wave" iz 2007. Svako naredno izdanje imalo je svojih snažnih trenutaka u kojima su se punk, indie i arena rock senzibilno sažimali u ljutoj i ciničnoj euforiji punk benda od kojeg se neprekidno očekivao politički angažman. S promjenom spola došla je do izražaja prvenstveno feministička ideologija koju je Tom ranije zataškavao sofisticiranom lirikom; ova sloboda donijela joj je konačno otkriće prave ženske seksualnosti. Premda ranije i nije imala prostor i publiku (a i dovoljno drskosti) da podastre svoje intimne osjećaje, od prošlog albuma "Transgender Dysphoria Blues" (2014) pronašla je metodu u kojoj ističe istovremeno i svoju ženstvenost, a i univerzalnost koja izlazi izvan okvira podijele spolova. U slučaju ovog albuma osjeća se da je po prvi puta zaljubljena kao žena kojoj se prethodno raspao brak u doba kad je bila muškarac. Zbori o dečkima i muškom ponosu sa životnog iskustva burnih emocionalnih turbulencija, ponekih gorkih memorija čija je jezgra sabijena u pjesmi "Norse truth" o ljubavnoj vezi koja je propala, te općenito kroz 38 i pol minuta dugačak materijal donosi priče o emotivno/ fizičkoj boli reljefom unutarnjeg nemira i ponekih društveno-političkih pritisaka.



U tom aspektu ovo je najmekši album čija je osnovica prvenstveno punk s dva relativno simpatična singla "Crash" i "333" u melodično-himničnim obrascima. Jest da počinje energično nafilano snažnim komadima "ProVision L-3" na pragovima Fugazi i zanosnim "12:03" (u drugom dijelu albuma ih slijedi tek jedna snažna rasturača "Dead rats"), no kako to već biva čim se uključe jednostavni melodični gabariti, čitava uvodna eksplozija se rasplinjava na primamljive opsege koji su još uvijek dostatno relevantni elementi bendovskog izričaja s dvije gitare, bubnjevima i basom. Naravno, nezaobilazni indie/ alternativni-rock je i dalje prisutan (komadi "Boyfriend", "Rebecca", "Suicide bomber", dance-rock/punk "Delicate, petite & other things I'll never be"), a pronađe se i surf-rockabilly fragmenata ("Haunting, haunted, haunts").



Ne treba Lauru kriviti za ovakvo mekaniije izdanje i okretanje u intimističkiji dio njene unutrašnjosti. Promiče vlastiti identitet koji joj je dugo vremena bio bolan kamen spoticanja još u vrijeme kada su kao bend imali potporu Warner Bros i bili nadomak velikog komercijalnog, čak i svjetskog uspjeha. U ovome trenutku je to vrlo daleko i nedostižno s aspekta planetarnog dostignuća, čak niti vrlo dobar živi zapis "23 Live Sex Act" iz 2015. nije uzburkao javnost mada je sadržavao kompletan hitoidan opus, a tako niti ovaj službeno sedmi album nema potrebite injekcije kao što je to bio slučaj s prethodnikom čiji je najvažniji segment bila hitnost izdavanja nakon promijene spola. Sada kada su se strasti stišale, sve se izgleda odvija u relacijama koje bi vrlo brzo mogle baciti Against Me! ponovno u underground, tamo gdje su bili dugi niz godina baktajući se stalnim statusom uvertire u rangu demo benda.

Naslovi: 1.ProVision L-3, 2.12:03, 3.Boyfriend, 4.Crash, 5.Delicate, petite & other things I'll never be, 6.333, 7.Haunting, haunted, haunts, 8.Dead rats, 9.Rebecca, 10.Norse truth, 11.Suicide bomber, 12.All this (and more)

ocjena albuma [1-10]: 7

horvi // 12/12/2016