Novi album? Zar već? Pa jedva da je prošlo godinu dana od posljednjeg, do sada najuspješnijeg "White Crosses". Čudno je što su o tom uspjehu mislili čelnici Sire Records...

Ne, još nije došlo vrijeme za novi album, bilo bi prerano s obzirom na podosta velike pauze koje je bend imao od albuma do albuma. Ali je došlo vrlo loše i nepredvidljivo razdoblje za ove američke punk-rockere s Floride...

Nakon što im je konačno krenulo s albumom "White Crosses" koji je dosegao najbolji plasman benda u karijeri, sasvim neočekivano im je Sire Records raskinuo ugovor i to u najgorem mogućem trenutku kada su se taman zalaufali sa promotivnom turnejom ujesen 2010. Sire Records u kojem su proveli 5 godina očigledno nije djelio mišljenje uspješnosti sa pozicijom albuma koji je dosegao USA no.34 (tiraž je bio oko 50.000 prodanih kopija), a iz sporedne ruke se saznaje da su iz etikete čekali da im se od prodaje albuma vrati sve do posljednjeg centa kojeg su uložili u cijeli dotadašnji posao samo kako bi bendu čim prije razvrgli ugovor jer su očito očekivali mnogo više u komercijalnom pogledu budući da su im Against Me! bili jedan od najjačih izvođača. Sama etiketa je odavno, još nakon odlaska Ice-T i Madonne sredinom 90-ih izgubila milijunske tiraže i pokušavala povratiti stari sjaj s nekim novim imenima (Foxy Shazam, The Maine, LoastAlone, Regina Spektor...), ali očito da nikome od njih nije išlo bajno. U Against Me! su mnogo uložili, dobili su zadovoljavajući plasman na listi najprodavanijih kakav nisu imali već godinama, bend je skupljao sve više i više publike, no to nije bilo dovoljno (najnovija akvizitacija su im finski Him koji uskoro objavljuju album). Usljed toga, bend je htio-ne htio morao otkazati sve naredne koncerte na turneji koje im je dogovorio izdavač što je za sobom povuklo cijeli niz posljedica. Kako nevolja ne dolazi sama, bend je odmah napustio pridruženi bubnjar George Rebelo koji se vratio svojem matičnom sastavu Hot Water Music, a Against Me! su se koncem 2010. gotovo preko noći ponovno našli u onoj situaciji demo benda poput daleke 1997. kada su startali kao opskurna ekipa koja nije imala niti novaca da si nabavi električne gitare. Vođi Tom Gabelu se skoro srušilo sve ono u što je ulagao punih 13 godina. Bez ugovora bend je praktički bio pred raspadom i to u trenutku kada je dosegao svoj komercijalni vrhunac. Da bi spriječio opće rasulo, odmah iza Nove godine 2011. pronađen je novi bubnjar Jay Weinberg (iz Off With Their Heads), a Gabel je odmah najavio da bend ima pripremljen materijal za šesti studijski album koji bi trebao izaći do konca godine.

U međuvremenu, da bi se koliko-toliko otklonila loša klima, bend objavljuje ovaj 45-tominutni album sa kolekcijom demo i neobjavljenih snimaka iz vremena kada su snimali treći album "Searching For A Former Clarity" (2005). Točnije, riječ je djelomično o netragom nestalom, tj. ukradenom materijalu za vrijeme gostovanja u Lucero Show kojeg im je netko neovlašteno plasirao na internet, dok je ostatak ove kolekcije sastavljen od nekih manje znanih pjesama koje jedino pamte fanovi koji su pratili njihove koncerte u razdoblju između drugog i trećeg albuma.

Stoga je ovdje zvuk benda veoma autohton otprilike onako kako su u dva navrata zvučali u Hrvatskoj (zadnji put 2004. u Močvari), a to je obilježeno sa sirovim gain gitarama i mekanim drajverskim bas linijama, te sasvim jednostavnim ritmovima tadašnjeg bubnjara Warren Oakesa. Gabelov vokal je veoma odriješit i natopljen slinom, pun je kreštavih ciktaja u srednjim registrima i cjelokupan dojam ove kolekcije umnogome podsjeća na čist Fugazi koji kroz karijeru i nisu čeznuli za školski poštelanim odnosima instrumenata bez prevelike doze distorzije i prljavog zvuka. Od zvaničnog repertoara s albuma "Searching For A Former Clarity" ovdje je uvršten gotovo kompletan opus od 11 pjesama, dakako u demo varijantama (originalna verzija albuma sadrži 14 brojeva), dok su jedine do sada zvanično neobjavljene "Exhuastion & disgust", "Lost and searching in America", "Total clarity" i hitoidna "Money changes everything", inače sprdačina na pop hit baladu britanskog pop dueta Climie Fisher "Love changes everything" s konca 80-ih. Naravno, ne treba niti navoditi da studijske, tj. one verzije na originalnom albumu daleko bolje zvuče, dok su ove samo čisti sirovi i nedorađeni kalup. U nekima još nisu niti imali razrađene aranžmane (poput "Unprotected sex with multiple partners" koja zvuči kao jači Franz Ferdinand s eksperimentima), a neke nisu niti bile završene, pa tako primjerice "Holy shit" ovdje iznosi svega minutu i pol ambijentalnog dream-pop countrya bez bubnjarske pratnje. "Joy" će u ovoj verziji podsjetiti na reference albuma "The Bed Is In The Ocean" bostonskih Karate, dok ostatak pjesama proteže uz sasvim jednostavne punk obrasce i elemente reggaea, countryija, bluesa i klasičnog rocka.

Kolekcija dobro služi kao adekvatan geviht nakon raskida ugovora sa Sire Records kada se bend skoro rasturio. Ovo je ujedno najava njihovog vjerojatno drugačijeg, tj. sirovijeg i alternativnijeg zvuka koji više neće morati biti orijentiran srednjestrujaški kao što je to bio slučaj sa prethodnim albumom "White Crosses". Pričekajmo novi album..

ocjena albuma [1-10]: 6

horvi // 20/06/2011