Uslijed mnoštva žestokih i ortodoksnih bandova pomalo se zaboravilo na konkretnu buntovnu etiku i fine romantične punk melodije. Na svu sreću, američka publika nije, te je ovom bandu priskrbila najbolji plasman u karijeri sa oficijelnim USA no.34.

Peti studijski album američkog punk/indie-rock banda Against Me! s Floride kojeg su kritičari magazina Rolling Stone 2008. proglasili punk bandom godine, ponovno je snimljen sa producentom Butch Vigom. Novina u bandu je bubnjar George Rebelo (ex-Hot Water Music) koji je došao nakon iznenadnog odlaska Warren Oakesa koji je još odavno izrazio želju za otvaranjem meksičkog restorana. To mu se konačno i ostvarilo početkom lipnja 2009. kada ga je otvorio na Floridi, 250 km južnije od rodnog Gainesvillea pod imenom 'Boca Fiesta'. Izjavio je da mu je 8 godina provedenog na stalnim turnejama napunilo baterije sa dovoljno punka za cijeli život. U međuvremenu od posljednjeg, uspješnog i vrlo hvaljenog albuma "New Wave", Against Me! su početkom 2009. održali američku turneju sa Foo Fighters, te su za svoju nekadašnju diskografsku etiketu Fat Wreck Records objavili "The Original Cowboy", stare demo snimke koje su nastale u vrijeme drugog albuma "As The Eternal Cowboy", a snimljene su sa Rob Mc Gregorom u Gainsvilleu tokom ljeta 2003. Također su sudjelovali i na kompilaciji "Covered, A Revolution In Sound" (2009, Warner Bros) gdje su obradili The Replacements pjesmu "Here comes a regular".

Prethodnica albumu bio je simpatičan melodični pop-punk singl "I was a teenage anarchist", njihov do sada jedan od najbolje plasiranih hitova (USA Rock chart no.33, USA Modern Rock/ Alternative chart no.16), a u određenu ruku je nastavak starog poluhita "Baby I'm an anarchist!" iz 2001. Singl je objavljen koncem travnja, govori s pomalo sjetnog aspekta o vremenu kada nije bilo ratova, ali je bilo klasnih borbi kada su političari bili previše zaštićeni, a sam album je objavljen 7.lipnja 2010. i vođa Tom Gabel ga je objasnio da uopće nije pokušavao dramatizirati sa tekstovima. Zato čitav materijal djeluje posve prirodno, gotovo kao klasičan indie-rock s povremenim punk elementima koji su lišeni agresivnosti i bijesnih angažiranih tekstova, a bazirani su na finoj 'romantičnoj' estetici buntovništva r'n'r. Odnosno, kada ne bi bilo ovakvih tekstova kakvi jesu, album bi se komotno mogao utrpati u klasičan mainstream. Naslovna "White crosses" s glazbenim elementima The Clash iz vremena "London Calling" albuma je Gabelova opozicija današnjem društvu u kojem nema potrage za buntom, kaže 'klinci sa žutim zubima gutaju amfetamine razgovarajući sami sa sobom, iz kafića odjekuju pop hitovi iz 90-ih, dok po tratini ispred crkve stoje bijeli križevi, poželim ih sve porušiti'. Laganija i elegična "Suffocation" je romantični povratak u vremena kada je nemoralno bilo biti homoseksualac, kada su muškarci bili kavaliri i lomitelji ženskih srca, dok je današnje 'moderno doba na zapadu čisto davljenje'. Još jedan pop-punk, ovaj puta sa blagim surf dionicama "High pressure low" je 'angažiranija' tekstura u kojoj se govori o općenitoj svjetskoj boli od atomske bombe, prearanžiranih tokova povijesti koje su bajke za djecu, lažnim pobožnim govornicima i potpunom gubitku nade da će ovaj svijet ikada biti idealno mjesto za stabilan život. Uglavnom, s puno ličnih stavova i individualnih impresija, Gabel se kao prilično sentimentalni punker osvrće na svijet oko sebe; on ne donosi nikakve jake ekspresije koje su u skladu s novovjekovnom punkerskom etikom koja zagovara otpor radi otpora ili zove na društvenu pobunu. On pobunu vidi u mnogim aspektima današnjice koja se posve okrenula i izvitoperila od onog svijeta o kojem je maštao da je bio idealni poligon za punkerski revolt; danas je po njemu čovjek otuđen od svega, a najviše od samog sebe. Zato album donosi i tri veoma emotivne pjesme - klavirskim melodijama i grlenim ovacijama oivičenu "Because of the shame" o davno izgubljenoj ljubavi, popističnu "We're breaking up" o nikad ostvarenoj ljubavi, te nakon duljeg vremena akustičnu "Ache with me" podebljanu gudačkim orkestracijama u kojoj se Gabel posve otvara pozivajući na podijelu zajedničkih boli i patnji zbog današnjeg konzumentskog društva u kojem nema emocija. Sa strasnim emocijama koje se provlače kroz tekstove i Gabelove vokale, album donosi i jednu od duboko metaforiziranih pjesama iz čitavog opusa banda, čvrsti klasični punk-rock "Spanish moss" koji progovara o smrti - 'tražiš mjesto da pobjegneš/ možeš zaboraviti svoje ime/ tamo ne trebaš isprike/ tamo može biti dobar život/ ...možemo tražiti mjesto za tebe i mene/ sigurno mjesto/ ...provozaj se biciklom ulicama Floride, sve što smo rekli i napravili može biti lako zaboravljeno/ uvijek možeš promjeniti sebe/ samo trebaš naći mjesto gdje ćeš pobjeći/ ja sam uhvatio blijesak života, ali ti ga ne želiš zadržati/ ...u svijetu gangsterske utrke ti stojiš u redu za kruh...'. Album zatvara kratka čistokrvna punkerska "Rapid decompression" za koju je snimljen i video spot, te himnična, vrlo optimistična "Bamboo bones".

U određenu ruku Gabel se svojim tekstovima približio protestnim folk autorima, no i dalje čvrsto steže punk kao svoje osnovno uporište. Premda album nema onoliko energičnu glazbenu crtu kao što ju je imao sjajni prethodnik "New Wave", pa niti različitih stilskih elemenata poput rockabillya, psihodelije, boogieja, slide-gitara i natruha eksperimenata, materijal u svojoj punkerskoj kratkoći (svega 36 minuta) komotno sjeda na razmeđu college/pub-rocka, pop-punka i indie-rocka. Veoma melodične i pjevne kompozicije skladno, simetrično i suvremeno dotjerane s nakanom da potraju na dulje staze, bez sumnje su pravi pogodak u karijeri Against Me! koji su konačno dočekali svoj proboj u mainstream. Može im se zamjeriti produkcijski ispolirani šlih i izlet u komercijalnost, ali to je ionako Butch Vigov zaštitni pečat, no još nije došlo vrijeme da se zaboravi kako su Against Me! bili band kome tehničari nisu htjeli niti uključiti razglas, pa su svirali unplugged. Upornost im se konačno isplatila.

ocjena albuma [1-10]: 7

horvi // 03/08/2010

PS: Za potrebe promocijske turneje, u band je pozvan klavijaturist Franz Nicolay, nekadašnji član The Hold Steady i World/ Inferno Frendship Society.