Nekad sam bio štovatelj grupe The Libertines kad su prije jedanaest godina izbacili istoimeni drugi album. U tom trenutku, s tim albumom, bili su mi možda i najbolji indie pop band na svijetu, za razliku od debut albuma koji mi je bio dosta zvučno rastrgan. I kako to često biva, bar u mojoj verziji, bend koji zavoliš ubrzo prekine s radom zbog nekog razloga. I sad deset godina poslije, grupa se vrati albumom koji (bar meni) nema ono nešto gdje su svojevremeno stali. Iako su se od raspada okupili još 2010. godine i otprašili seriju koncerata, tek nakon još jednog reuniona 2014. odlučili su krenuti u napad novim albumom koji je u drugoj polovici ove godine i ugledao svjetlo dana.



Moram priznati da sam prvim slušanjem očekivao puno više. A sigurno sam htio čuti zvuk koji je nudio drugi album. Ali na prvo slušanje, Libertinesi su napravili zvučni miks između prva dva albuma. I definitivno nisam za ovaj put kojim trenutno idu. Spotovi koji su izašli uz album puno više su uspjeli doprinijeti energičnosti pjesama, nego kad se iste slušaju u cd playeru. "Gunga Din" i "Heart of the Mother", koji su zaživjeli u videospotovima, možda i najviše prikazuju da energija benda i dalje postoji, ali je postavljena po drugim zakonima. Tako spomenuti "Gunga Din" i još nekoliko pjesama jako puno duguju Clashovcima iz faze Sandiniste. Usporedba s Clashom mi je najzanimljivija iz rakursa produkcije albuma, jer je baš Mick Jones svojom produkcijom ukrasio prva dva albuma Libertinesa, a radio je i debut Babyshambelsa. I umjesto da uzmu konja koji nosi pobjede, novi album donio je ulogu producenta Jakeu Goslingu, koji je, po mom mišljenju, unio pogrešne pop elemente u produkciju. Nerijetko se preslušavajući album čuje krivi pop prizvuk koji krasi neke njegove produkcijske zahvate od ranije. Tako se album izgubio u srednjem strujanju, čime je izgubio jedan dio originalnih fanova nauštrb velike mase koja sluša sve i svašta.

Ako su The Libertines htjeli postati bend koji će biti još komercijalniji, a samim tim i stadionski, ovim albumom su na dobrom putu. Onima koji su živjeli kroz bend u njihovim najjačim godinama, siguran sam da se to ne može svidjeti. Oni drugi, kojima je ovo prvi susret s bendom, neće to osjetiti. Meni je na Anthems for Doomed Youth premalo indie-popa i općenito indie zvuka koji je nekad krasio grupu, a prisutan je komercijalni pop prizvuk koji band prije gura u kategoriju s Adele nego u grupaciju sa Strokesima ili ostavštinom Smithsa, gdje su nekad uspješno pripadali.

ocjena albuma [1-10]: 6

jura // 21/11/2015