Mafijaši su se vratili u punoj snazi!

Naravno, to znamo na sam pogled dešavanja u svijetu i u našoj dičnoj regiji, ali ovi mafijaši iz Londona su sasvim drugačija, daleko plemenitija i pozitivnija priča.

Ima jedna stvar koja mnogima nije bila jasna prilikom nastupa The Godfathers na Rokaj Festu 6.VII 2008., a mnogima je čak i smetala. Išli su na ruku organizatorima nakon što je počelo strahovito nevrijeme praćeno abnormalnom olujom koja je prijetila da će srušiti glavnu pozornicu, pa su kao glavni headlineri cijelog festivala (bio je završni, treći dan) u zadnji trenutak premješteni pod susjedni šator. Sva aparatura se selila, a publika je strpljivo čekala dobrih sat vremena slušajući Iron Maiden s razglasa koji nikako nisu 'sjedali' u toj prigodi. Također su i novinarima izašli u susret; s bendom se u backstageu moglo družiti i pričati do mile volje, cijelo popodne i večer, dok se do Mark E. Smitha & The Fall, The Wire, The Datsuns, Dwarves, Lemonheads ili These New Puritans koji su također u ta tri dana nastupali nije moglo doći 'niti pod razno' bez unaprijed najavljene procedure. A kad su izašli konačno na tu malu pozornicu ispod šatora, dozvolili su fotografiranje s blicevima i to tokom čitavog koncerta, a ne kao u svim navedenim slučajevima, slikanje bez blica i to samo prve dvije pjesme. A publici i nekim novinarima je najviše smetalo beskrajno zahvaljivanje publici, Zagrebu, organizatoru i festivalu, te bacanje limenki piva u publiku. Čemu sve to? Neki su tumačili te gestove kao očitu želju ka povratku stare slave i pretjeranom podilaženju publici. Jest, s jednog promatračkog, ja bih rekao nedovoljno jasnog i subjektivno lošeg aspekta to je izgledalo tako kako je izgledalo, međutim... Braća Peter (vokal) i Chris Coyne (bas) koji su bend pokrenuli 1985. nakon razlaza The Sid Presley Experience odrastali su u velikoj kršćanskoj obitelji koja je imala čak desetoro djece! A općenito je poznato, priznato i dokazano da su ljudi odgojeni s mnoštvo braće i sestara daleko pristupačnije i jednostavnije osobe od onih koji su stasali kao jedinci. Nisu razmaženi, bahati, prgavi, egoistični, samoživi, nisu pokvarenih i tvrdoglavo umišljenih karaktera kod kojih ne postoji mogućnost kompromisa. Naučeni su što znači cijeniti, dijeliti, voljeti, praštati, zaboravljati, a konkretno u ovome slučaju, bez ikakvih problema su pristali na alternativnu opciju preseljenja koncerta ispod malog Tele 2 šatora, te su unatoč gubitka ogromnog auditorija koji je u prethodnoj cifri od nekih 7-8 tisuća (a možda i više) posmatrao Rambo Amadeusa, pokazali ogromno srce i iskrenu zahvalu što će usprkos okolnostima ipak održati koncert. U šator se uspjelo stisnuti tek možda 1500-2000 ljudi, dok je preostala gomila ili kisnula na ljetnom ponoćnom nevremenu ili se razbiježala kući psujući mater svetom Iliji koji je baš na The Godfathers poslao svoja željezna kola i orkan. Kako god, koncert je bio odličan, a ova nepredviđena rošada samo je naglasila iskren i prisan pristup braće Coyne prema svome bendu i publici. Možda, da su ostali na velikoj pozornici, sve bi to izgledalo puno drugačije i možda, ono što se kaže, profesionalnije bez svih tih silnih ustupaka i kompromisa. No, upravo je to što se dogodilo pokazalo njihovu veličinu i pravi karakter kojeg je činilo niz 'malih stvari'. Fleksibilnih i iskrenih kakvih od 'velikih' zvijezda nikad očekivali ne bi.

Samo da podsjetimo, The Godfathers su u bivšoj Jugoslaviji, USA i nekim zemljama zapadne Europe tokom druge polovice 80-ih godina bili prave zvijezde, dok su u domovini Britaniji imali skoro nezamijetan marginalan status. Krasio ih je punk s garažnim r'n'r nabojem i psihodelijom, točnije naslijeđem braće Coyne koji su kao klinci odrasli na r'n'r-u 50, 60 i 70-ih godina slušajući ploče koje su im u kuću donosila dva starija brata i šestoro sestara. Njih dvojica su bili najmlađi od svih njih.

Nakon 3 odlična albuma "Hit By Hit" (1986), "Birth, School, Work, Death" (1988) i "More Songs About Love And Hate" (1989), te iznenađujuće lošeg "Unreal World" (1991) kojim su trebali dosegnuti poziciju vodećeg alternativnog rock benda u Britaniji, umire im producent Vic Maile (Dr. Feelgood, Motorhead) u 45. godini života od raka. Potom su imali problema s postavama, tražili su se u zvuku, naredna dva albuma "The Godfathers" (1993) i "Afterlife" (1995) su imali nekih dobrih trenutaka, no ukupno gledajući, izgubili su snagu prva tri albuma, pa su se početkom 2001. razišli.

Hiatus je trajao do 2008. kada su se ponovno okupili, a jedan od glavnih povratničkih koncerata bio im je upravo na zagrebačkom Rokaj Festu na Jarunu. Od tada su također imali promijena postava, da bi ova trenutna bila s bubnjarem Dave Twiggom i originalnim gitaristom Del Bartleom. U međuvremenu su pokrenuli vlastitu etiketu Godfathers Recordings, a prvo ostvarenje su realizirali 2011. kao odličan punk/blues/hard-rock download singl "Back into future" s moćnim, režavim i oporim Peterovim vokalom. Iste godine izbacili su još jedan, punk/new-wave/post-punk "The outsider" s pratnjom harmonije klavijatura i isto oštrim Peterovim vokalom, a obje pjesme govore o otuđenju, njihovom položaju u nemilosrdnom show-bizu i dominaciji velikih tvrtki u životima običnih ljudi.

'Veliki gazda vas ne razumije
on će vam dati samo ono što vam ne treba
on će vas iskoristiti sve dok ne prokrvarite'
("Back into the future")



'Ja sam autsajder
ja sam onaj koga ne želite poznavati'
("The outsider")



Treći singl, punk-rock "Primitive man" je objavljen 2012. i napada općeniti pojam ljudske naravi koja se unazad 50.000 godina ama baš ništa nije promijenila. Od kamenog doba naovamo ništa se nije mrdnulo od osnovnih načela oštrog suzbijanja konkurencije, sve je ostalo u domeni vječite borbe s pripadnicima iste zajednice.

'Ovaj glavni mužjak mesojed
ne čita knjige
s klubom u šaci
on je primitivac'

O, kako je to tužno, ružno i poražavajuće za ljudsku vrstu koja smatra da je najsavršenija u univerzumu...



Ove tri pjesme se, naravno, nalaze na ovome povratničkom albumu i čine njegov najbolji dio. Tu su još odlična uvodna psihodelija "Let your hair hang down" u kojoj Peter izmjenjuje glasove od čisto senzualnog do vrlo oštrog uz hedonistički sexy tekst i jako dobro nabrijanoj mid-tempo sekciji s melodičnim distorzijama, basovima i višeglasjima podsjećajući na period ona prva tri čuvena albuma, zatim kratki punk "I can't sleep tonight" (a'la Ramones sa 'claphands' efektima, samo 2.17), te svakako najmelodičnija "The man in the middle" u punk/new-wave mid-tempu s jasnim tekstom 'ako ne možete ugoditi svima, možda možete sebi''.

Ostale kompozicije su daleko laganije - "If I only could" taman odgovara onom najsjajnijem periodu R.E.M. s konca 80-ih godina (otprilike albumu "Document", 1988), akustično/amplificirana "A can of worms" se može bez ikakvih problema pronaći u opusu bilo kojeg albuma The Smiths (čak je i Peterov vokal prigušen, pjevan i pun indie frustracije), "Mary baby" očito aludira na stare The Rolling Stones, The Beatles i The Byrds iz 60-ih, ono što bi se reklo The Stone Roses prvi album, Oasis i djelomično na ljigu zvanu Beady Eyes, dok je završna "Thai nights" posve lagana piano-bar balada isprepletena sitnim pentatoničkim odjekom citre (ili nekog sličnog instrumenta). Tu je i još instrumental - "I'm branded" (obrada nažalost malo znanog genija Link Wray-a iz 1965) s prizvukom surf-rocka u mid-tempu i "Theme to the end of the world" u Morricone špageti/western posve laganoj dinamici sa pratećim gudačima i Peterovim vokalom koji nalikuje na romantičnu kombinaciju Bowiea, Iggy Popa i Peter Murphyija pitajući 'hej, želiš li pričati/ hodati sa mnom kad zvijede ne lažu svijetlu ove noći? ...I da se držimo za ruke?'. Ok. Nije to zadnja pjesma na albumu, ali je univerzalno komponirana kao odličan romantičan fajrunt. I za hetero i za homo, nema nikakve predrasude, uvijek može sjajno upaliti ako pronađete srodnu dušu.

Nije uopće nužno da su braća Coyne nešto striktno precizirala za koju su opciju, oni su univerzalni ljudi koji se obraćaju braći i sestrama, to jest, svima nama jer oni tako doživljavaju svijet. Vide sve te pokvarene zlodušnike, zlobnike, agresore i prokletnike, vide propuste i nedostatke društva, no vide i nešto najljepše što život može priuštiti - istinsku ljubav u kojoj nema narušenog viđenja ili samozatajivanja osjećaja zbog nedokučivo prepotentnog egoizma.

U cijelosti gledajući i analizirajući ovaj album, bez obzira na bilo kakve punk-rock'n'roll/garage kritike i komentare, ovo je sjajno djelo, jedno od najboljih koje su The Godfathers ikad napravili. Rezimirajmo: na svim prošlim albumima su imali 'rupa' koje su nadoknadile izuzetno jebene, dobre, poučne i himnične pjesme, no ovdje nemaju niti jednu ispodprosječnu.

Odličan za stare punk-rock dečke! I dajte nam se vratite opet u Zagreb i ex-Jugoslaviju!

ocjena albuma [1-10]: 9

horvi // 15/04/2013