Priča ova počinje još davne 1990. godine, kada sam kao još nenavršeni petnaestogodišnjak istraživao svoj glazbeni ukus, i zahvaljujući momku koji je sjedio samnom u razredu u klupi, čuo za do tada mi nepoznati britanski punk bend. The Godfathers su tada bili jedan od najistaknutijih novijih punk bendova. Tako me put odveo u tadašnji Jugoton u Bogovićevoj gdje sam uboo njihov hit album "More songs about love and hate" na kazeti. Ta se kazeta vrtila mnogo i mnogo puta, do te mjere da sam pjesme valjda prepoznavao leđnom moždinom. Kad vam se nečija glazba tako duboko usječe u vaš unutarnji soundtrack, onda vas ona prati cijeloga života i dovoljno je da samo jednom čujete te riffove i ponovno ste unutra, ponovno je to to, jasno vam je da je ta glazba dio vas. Tri sam puta slušao Godfatherse uživo, 1994, 2011 i sada, i svaki se puta tako osjećao. Ali krenimo od početka te večeri u Vintage industrialu. Svirku su otvorili neki momci pod imenom Pištolj na gumene metke. Mislio sam da se radi o bendu iz Srbije, ali su oni zapravo iz Siska i prošle godine su pobijedili na natjecanju za demo bend godine. Nije ni čudo da sam mislio da su bend iz Srbije kad pjevač ima vokal koji je kombinacija Gileta i Caneta, a i trudi se stilom, izričajem i tekstovima što više zvučati kao Cane. Nažalost nisu ponudili ništa osim onoga što je već više puta viđeno na domaćoj sceni. Kad im se na stageu pridružio vokalist Malehookersa, pomislio sam da ako je ovo budućnost hrvatskog rock&rolla onda ne izgleda baš dobro. Srećom, nastup im je bio prilično kratak.

S druge strane, ovogodišnji pobjednici natjecanja za demo bend godine, Mangora, sasvim su drugačija priča. Vesela i vrlo vješta skupina glazbenika svira glazbu punu života i energije, pod vodstvom atraktivne i nabrijane pjevačice Katarine Vukadin čiji glas i pojava dominiraju stageom. Mislim da nikoga od prisutnih nisu ostavili ranvodušnim svojom zvučnom kombinacijom rocka i funka s dozom reggaea. Bend s perpsektivom, apsolutno, jedino što bi možda trebali malo modificirati svoj zvuk da se odvoje od nekada dominantnoga hrvatskog funkya Mayalesa i Dine Dvornika prema nečemu ipak malo modernijem. Preporuka je poslušati koji album Hot Chipa ili Tame Impale. A onda su došli Kumovi (s velikim K). Nema veze što imaju toliko godina koliko imaju, nema veze što Chris Coyne izgleda kao tip koji prodaje porno filmove ispod pulta, a Peter Coyne i Del Bartle kao likovi koji utjeruju dugove (Peter se unosi u facu i prijeti a Del lomi prste), odmah te prodrmaju sa žestokom dozom rock&rolla. "Cause I said so" , "She gives me love" i "If i only had time" i dan danas zvuče žestoko i opako i dižu iz mrtvih čak i nekoga poput mene koji je na koncert stigao direktno sa duge radne subote koja mi je, da stvar bude gora, bila i prvi dan godišnjeg. Uzgred rečeno, Godfathersi ovom turnejom prmoviraju i svoj recentni i to prilično dobar album "Jukeboy fury", pa je setlista bila prožeta mnogim vrlo žestokim stvarima sa novoga albuma, kao što su bučni blues "Let your hair hang down" , britanski romantična "If I only could" ili sumanuta psychobilly poema "Primitive man". Meni je posebnu pažnju privukla posveta njihovoj "braći po rocku" s druge strane Atlantika, Joeyu, Johnnyu i Dee Deeu Ramoneu, brza i punkerska "I can't sleep tonite", jedostavna, direktna i brza pjesma, baš kako bi i je i sami Ramonesi odsvirali. Svježina novih pjesama i uvjerljivost nastupa Godfathersa, unatoč tome što su i bend i publika očito već zagazili u neke godine života, definitivno nismo gledali nekakve djedice koji žive isključivo na staroj slavi, već iskusan ali svjež bend koji promovira svoj nedavni nosač zvuka. Godfathersi su bili puno življi i energičniji nego u Boogaloou prije kakvih tri godine. Tako su i ušli u drugi dio koncerta, i prema kraju odsvirali klasik s "More songs about love and hate", "Walking talking Johnny Cash blues" i stvar od prvog Coyneovog i Bartleovog benda Sid Presley Experience "Hup 234". Relativno brojna i relativno stara publika je bila već potpuno ekstatična kada je uslijedila zadnja, legendarna, himna svih nas "Birth, school. work, death", čiji smo refren koji se svih nas tiče odpjevali zajedno sa Coyneom. Bis nije bio upitan.

Peter Coyne i Del Bartle inače prilično dobro poznaju situaciju u Hrvatskoj, a nikada ne ostaju bez komentara kada su britanska politička previranja u igri, što dobro znamo mi koji se s njima povremeno susrećemo na društvenim mrežama. Slijedom svega toga, "This damn nation" je baš fino upasala na bisu. Coyne je, istaknuvši da zna da je ovo izborni vikend u Hrvatskoj, i našem i njihovom premijeru posvetio instrumental "Public enemy No. 1". Sasvim očekivano od anarhista poput Godfathersa. Sama završnica je naravno, pripala Lennonovom klasiku "Cold turkey", koja mi je, nakon prethodnih sat i pol ružione, bila svojevrsno smirivanje prije fajerunta. S novim, prilično dobrim albumom, i ovakvom moćnom koncertnom formom, The Godfathers su pokazali da su i dalje ono na što smo navikli od njih, sirova esencija rock&rolla, onaj zvuk koji osjetiš u najdubljim porama svoje glazbene duše. Godine života i rada možda jesu ostavile traga i na njima, kao i na svima nama, ali volja i glazbena strast su i dalje snažne. Birth i School su nam već prilično daleko, Work je na vrhuncu i još će potrajati, a Death ionako ne možemo izbjeći, pa si zato uljepšajmo svo to vrijeme dobrim rock&rollom!

Za kraj setlista, i to originalna:

lovel // 21/05/2013