Drugi album ovih ne prežestokih Belgijanaca je zanimljiv spoj stare ostavštine 90-ih sa novijim groove/post-hardcore/metalcore elementima u kojima se može čuti svašta. Od Sepulture, Pantere, Slipknot, Machine Head do Pro-Pain, Killswitch Engage, As I Lay Dying, Everytime I Die... U postavi Leny Andrieux (vokal), Luigi Chiarelli (gitara, vokal), Antoine Goudeseune (gitara), Nicholas Brynin (bas) i Jonas Sanders (bubnjevi), nafilali su 9 pjevanih i jednu kratku instrumentalnu kompoziciju "Beyond the limits" u ambijentalnom electro/post-industrial/gothic maniru, onako otprilike kako recimo to zna napraviti novosadski Mrt. No, ona samo služi kao predah uoči tri posljednje pjesme, a komotno je mogla biti uvrštena i kao 'intro'. Ne bi ništa smetalo.
S uvodnom "The birth" nabijenom izuzetno čistim i kompaktnim tehnikalijama gitara, te snažnim vokalom a'la Phil Anselmo koji zna zaorati i u death, može se predvidjeti gotovo sav ostatak materijala. No, unatoč tome, njihove pjesme su strukturno jasne građe, nošene melodičnošću, ponegdje imaju nenadanih izmjena tempova ("One after the other", "Destiny written in the blood"), lakših dionica koje zamirišu na elemente s predznakom 'post', nonšalantno razbacanih riffova i može se primijetiti da su ovome radu pristupili vrlo ozbiljno s nakanom da urade skladbe koje istodobno mogu odlično funkcionirati i za slušanje, a i za mosh-pit.
"A humbling experience" može biti adekvatan singl s mračnim piano uvodom i lakopamtljivom melodijom koja na pravom mjestu eruptira u agresiju. Specijalno iznenađenje albuma je gostovanje Gary Meskila i Adam Phillipsa iz Pro-Paina u "The king of raptors" koja bendu donosi gomilu novih fanova, dok je "Last way to cerberus" pokazatelj da se ne namjeravaju zadržati samo u ustaljenim obrascima, već zagristi i malo dublje. Ovo je troma pjesma u kojoj su postigli atmosferičnost dinamike zadržavši napetost na iznenađujućih 6 i pol minuta ispresjecavši ih sa post-metal/prog aranžmanom. Posljednji dio albuma sa tri pjesme odskače po "Hidden sacrifice" s najtromijim uvodnikom koji eksplodira u umjereni brzanac sa oldschool melodijom i 'catchy' solažom, jedinom na ovom materijalu, te hardcore-punk završnicom "The hunt" s melodijski jakim refrenom, snažnom vokalnom interpretacijom i sintagmama koje pokazuju da su kao bend skloni eksperimentima i brutalnijem izrazu.
Produkcija im je vrlo dobra, pjesme uredno koncipirane, nisu zagušene bukom distorzija i blastbeatovima, te premda ne donose ništa novo, oduševljavaju jednostavnim riješenjima i slušljivim melodijama. Pokazali su da mogu i znaju napraviti solidne pjesme, no izgleda da još nisu sav svoj potencijal uspjeli kanalizirati u 'ono nešto', reklo bi se epohalno i nezaboravno. Kako stvari stoje, na dobrom su putu.
ocjena albuma [1-10]: 7
horvi // 20/03/2013